Navigation path

Left navigation

Additional tools

Europska komisija - Informativni pregled

Revizija Direktive o upućivanju radnika – najčešća pitanja*

Strasbourg, 8. ožujka 2016.

Što je upućivanje radnika?

„Upućeni” je radnik zaposlenik kojeg je poslodavac privremeno uputio u drugu državu članicu radi pružanja usluga.

Upućeni radnici nisu isto što i mobilni radnici u EU-u. Mobilni radnici su radnici koji se presele u drugu državu članicu kako bi dugoročno ili trajno postali dio tamošnjeg tržišta rada. Nasuprot tome, prisutnost upućenih radnika u drugoj državi strogo je ograničena na pružanje usluge. Upućene radnike i dalje zapošljava poduzeće koje ih je poslalo, a boravak im je privremen.  

Mobilni radnici u EU-u koji se dugoročno ili trajno presele u drugu državu članicu imaju socijalno osiguranje države domaćina, a upućeni radnici (ako upućivanje traje kraće od dvije godine) ostaju osigurani u sustavu socijalnog osiguranja matične države.

Zašto je upućivanje nužno?

Sloboda pružanja usluga u svim državama članicama EU-a jedan je od temelja jedinstvenog tržišta. Konkretno, „slobodno kretanje usluga” znači da poduzeća smiju pružati usluge u drugoj državi članici, a da ne moraju u njoj imati poslovni nastan. To mogu samo ako smiju slati svoje zaposlenike u drugu državu članicu da obavljaju tražene poslove. Prema tome, da bi jedinstveno tržište nesmetano funkcioniralo, nužno je urediti uvjete rada tih radnika.

Koliko ima upućenih radnika u Europskoj uniji? Gdje rade?

Prema podacima EU-a, od 2010. do 2015. broj upućenih radnika u EU-u povećao se za gotovo 41 %. U EU-u je 2015. bilo 2,05 milijuna upućivanja, dok ih je 2010. bilo 1,3 milijuna, a 2013. 1,7 milijuna. Upućivanje u prosjeku traje četiri mjeseca.

Upućeni radnici čine samo 0,9 % svih zaposlenih u EU-u i 0,4 % u ekvivalentu punog radnog vremena. No velik broj upućenih radnika koncentriran je u određenim sektorima i državama članicama.

Samo u građevinskom sektoru radilo je 41,5 % od ukupnog broja upućenih radnika, no znatan udio radio je i u proizvodnoj industriji (24,6 %), uslugama u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi (14,2 %) te u području poslovnih usluga (10,4 %).

Njemačka, Francuska i Belgija tri su države članice koje privlače najviše upućenih radnika. Zajedno su primile oko 50 % svih upućenih radnika. S druge strane, najviše radnika upućuju Poljska, Njemačka i Francuska.

Što propisuje sadašnja Direktiva u upućivanju radnika (iz 1996.)?

U pravu EU-a trenutačno je definiran niz obvezujućih pravila o uvjetima zaposlenja koja se primjenjuju na upućene radnike. Ta su pravila određena u Direktivi 96/71/EC iz 1996.

Tom Direktivom utvrđuje se da radnici koji su upućeni u drugu državu članicu, premda ih i dalje zapošljava poduzeće koje ih je poslalo pa podliježu zakonima matične države članice, po zakonu imaju pravo na niz temeljnih prava koja su na snazi u državi članici u kojoj pružaju usluge. Kad je riječ o građevinskom sektoru, ali i drugim sektorima ako tako odluče države članice, primjenjuju se i odredbe iz univerzalno primjenjivih kolektivnih ugovora socijalnih partnera. Spomenuti niz prava sastoji se od:

  •  minimalnih plaća,
  •  maksimalnog radnog vremena i minimalnog vremena odmora,
  •  minimalnog plaćenog godišnjeg odmora,
  •  uvjeta ustupanja radnika iz poduzeća za privremeno zapošljavanje,
  •  zdravstvenih uvjeta te sigurnosti i higijene na radu,
  •  jednakog postupanja prema ženama i muškarcima.

To su minimalni uvjeti na koje upućeni radnici imaju pravo. Poslodavci mogu, ako žele, radnicima dati povoljnije uvjete.

Direktiva o upućivanju radnika ne zahvaća aspekte koji se odnose na socijalnu sigurnost. Oni su utvrđeni Uredbom 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti.

Čemu služi Direktiva o provođenju upućivanja radnika iz 2014.?

Tzv. Direktiva o provođenju (Direktiva 2014/67/EU) donesena je 2014. Njome se nastoji poduprijeti praktičnu primjenu propisa o upućivanju radnika rješavanjem pitanja koja se odnose na prijevare, zaobilaženje pravila i razmjenu informacija među državama članicama.

Konkretno, Direktivom o provođenju:

  • jača se svijest upućenih radnika i poduzeća o njihovim pravima i obvezama,
  • unapređuje se suradnja nacionalnih tijela nadležnih za upućivanje,
  • suzbija se praksa fiktivnih poduzeća da upućivanjem zaobilaze zakon,
  • definiraju se odgovornosti država članica za provjeru poštovanja propisa o upućivanju radnika,
  • postavljaju se zahtjevi poduzećima koja upućuju radnike da povećaju transparentnost informacija i olakšaju inspekcije,
  • sindikatima i još nekim stranama daje se ovlast da ulažu pritužbe i pokreću sudske i/ili upravne postupke protiv poslodavaca upućenih radnika ako se ne poštuju prava radnika,
  • osigurava se djelotvorna primjena i naplata upravnih sankcija i globa u državama članicama u slučaju nepoštovanja zahtjeva iz EU-ovih propisa o upućivanju radnika.

Direktivom o provođenju nacionalna su tijela dobila učinkovite instrumente za razlikovanje pravog upućivanja od zloupotreba i zaobilaženja pravila. Primjerice, tijela države članice domaćina mogu zatražiti od tijela matične države članice da provjere obavlja li doista poduzeće koje upućuje radnika značajne aktivnosti, osim administrativnih, u matičnoj državi. Jedan od važnih kriterija koji se pritom treba uzeti u obzir je i to jesu li upućeni radnici iz te države.

Države članice prenijele su Direktivu o provođenju u svoja zakonodavstva do 18. lipnja 2016.

Zašto je Europska komisija predložila reviziju Direktive iz 1996.?

Junckerova Komisija u svojim je političkim smjernicama naglasila da socijalnom dampingu nema mjesta u Europskoj uniji i najavila ciljanu reviziju Direktive iz 1996. U ožujku 2016. Komisija je, na temelju šireg savjetovanja s dionicima i procjene utjecaja, predstavila ciljanu zakonodavnu reviziju Direktive o upućivanju radnika radi uspostave načela jednake plaće za jednak rad i suzbijanja nepoštenih praksi. U reviziji je uzet u obzir niz promjena koje su nastupile od donošenja Direktive.

Stanje na tržištu rada i gospodarska situacija u Europskoj uniji znatno su se promijenili od 1996. Tijekom prethodnih dvaju desetljeća jedinstveno je tržište naraslo, a razlike u plaćama su se povećale, što je stvorilo neželjene poticaje da se upućivanjem zlonamjerno iskorištavaju te razlike. Zakonodavni okvir uspostavljen Direktivom iz 1996. dijelom više ne odgovara stvarnosti.

Uz to, budući da poduzeća koja upućuju radnike moraju poštovati samo pravilo o minimalnoj plaći, u državi članici domaćinu česte su razlike u plaćama upućenih i lokalnih radnika, osobito u državama članicama s razmjerno visokim plaćama. U određenim sektorima i državama članicama upućeni radnici zarađuju i do 50 % manje od lokalnih radnika.

Znatne razlike u plaćama narušavaju jednake tržišne uvjete za poduzeća i tako potkopavaju nesmetano funkcioniranje jedinstvenog tržišta. Prilagodba propisa o upućivanju radnika današnjim gospodarskim i socijalnim uvjetima nužna je stoga i s gospodarskog i sa socijalnog gledišta.

Povrh toga, revizija će biti prilika za poboljšanje usklađenosti s drugim zakonodavnim aktima EU-a donesenima nakon Direktive iz 1996. Postoji, naime, određeno neslaganje postojeće Direktive i drugih EU-ovih akata, primjerice Uredbe 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i Direktive o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje. Kad se usklade odgovarajuće odredbe, propisi će poduzećima, provedbenim tijelima i radnicima postati mnogo jasniji.

Komisija je inicijativom nastojala stvoriti čvršći okvir za upućivanje radnika u EU-u i tako pridonijeti poštenijem i povezanijem jedinstvenom tržištu.

Koji su najvažniji elementi Komisijina prijedloga iz ožujka 2016.?

Komisija je 8. ožujka 2016. predložila ciljanu reviziju Direktive o upućivanju radnika iz 1996. Glavni element tog prijedloga odnosio se na primitke od rada upućenih radnika i bio je potvrda načela jednake plaće za jednak rad na istome mjestu.

Konkretnije, najvažnija promjena odnosi se na plaću na koju upućeni radnik ima pravo. Sadašnjom se Direktivom zahtijeva samo da upućeni radnici imaju pravo na minimalne plaće. Novim prijedlogom predviđeno je da se primjenjuju ista pravila za primitke od rada koja su u državi članici domaćinu propisana zakonom ili univerzalno primjenjivim kolektivnim ugovorima. Dakle, kad je riječ o primicima od rada, na upućene i lokalne radnike primjenjivala bi se ista pravila.

U čemu je razlika? Primici od rada nerijetko obuhvaćaju ne samo minimalnu plaću nego i druge elemente poput dodataka ili naknada (npr. božićnica) ili povećanja plaće prema stažu. Države članice morat će jasno navesti od kojih se elemenata sastoje primici od rada na njihovu državnom području. Odsad će se ti elementi, ako su utvrđeni zakonom ili univerzalno primjenjivim kolektivnim ugovorima, morati uzimati u obzir pri plaćanju upućenog radnika.

Prijedlog ni na koji način ne utječe na mehanizme država članica za određivanje plaća, ali osigurava da se, kad je riječ o primicima od rada, na upućene radnike primjenjuju ista pravila kao na lokalne radnike.

Primjer: Radnik upućen na rad u građevinski sektor u Belgiji mora dobiti, povrh minimalne plaće za svoju kategoriju (u rasponu od 13,379 do 19,319 EUR/sat), elemente primitka od rada predviđene univerzalno primjenjivim kolektivnim ugovorom za građevinski sektor:

– doplatak za loše vremenske uvjete;

– doplatak za mobilnost;

– dodatak za posebne radove;

– dodatak za trošenje alata itd.

Komisija predlaže da pravila utvrđena univerzalno primjenjivim kolektivnim ugovorima postanu obvezna za upućene radnike u svim gospodarskim sektorima.

U čemu je razlika? Trenutačno je to primjenjivo samo na građevinski sektor, a države članice mogu birati hoće li univerzalno primjenjive kolektivne ugovore primijeniti na radnike upućene u druge sektore. Države članice same odlučuju hoće li kolektivni ugovori biti univerzalno primjenjivi ili neće. Odluče li da hoće, ugovor postaje primjenjiv i na upućene radnike.

Primjer: Neke su države članice univerzalno primjenjive kolektivne ugovore u svim sektorima proglasile obvezujućima za upućene radnike (Austrija, Belgija, Španjolska, Francuska, Grčka, Finska, Irska, Italija, Nizozemska, Portugal i Slovenija). Njima novo pravilo neće donijeti nikakve promjene. Druge su države, primjerice Njemačka, Irska i Luksemburg, tu mogućnost iskoristile samo u određenim sektorima.

Načelo jednakog postupanja prema lokalnim radnicima iz poduzeća za privremeno zapošljavanje primjenjivat će se i na radnike upućene iz poduzeća za privremeno zapošljavanje, čime bi se uskladilo sadašnje zakonodavstvo o radu preko domaćih poduzeća za privremeno zapošljavanje.

U čemu je razlika? Propisima EU-a već je utvrđeno da u matičnoj državi za radnike koje ustupi poduzeće za privremeno zapošljavanje moraju vrijediti isti uvjeti rada i zapošljavanja kao za njihove kolege iz poduzeća u kojem rade. To se načelo dosad nije nužno primjenjivalo na radnike koje je uputilo poduzeće za privremeno zapošljavanje iz druge države članice. Prijedlogom bi se stoga osiguralo da se i prema radnicima upućenima iz poduzeća za privremeno zapošljavanje postupa jednako kad je riječ o primicima od rada.

Primjer: Do danas je polovina država članica uvela mogućnost iz sadašnje Direktive u svoje propise. One neće morati ništa mijenjati.

Austrija, Cipar, Estonija, Grčka, Finska, Hrvatska, Mađarska, Irska, Latvija, Portugal, Slovenija i Slovačka morat će izmijeniti nacionalne propise da uvedu to načelo.

Na radnike koje poduzeće za privremeno zapošljavanje s poslovnim nastanom u drugoj državi članici uputi u poduzeće obvezano kolektivnim ugovorom koji nije univerzalno primjenjiv (primjerice kolektivnim ugovorom na razini poduzeća) odsad će se morati primjenjivati za njih povoljnije odredbe i uvjeti.

U početnom prijedlogu Komisija je predložila i da za radnike upućene na određeno razdoblje (dugoročna upućivanja) vrijede barem obvezna pravila o zaštiti iz zakona o radu države članice domaćina. Primjerice, u propisima o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti postoji usporedivo 24-mjesečno pravilo.

U čemu je razlika? Trenutačno su svi upućeni radnici već obuhvaćeni nizom važnih odredaba zakona o radu država članica domaćina, poput onih o zdravstvenoj skrbi, sigurnosti i higijeni ili jednakom postupanju prema muškarcima i ženama. Za druga pitanja, međutim, poput zaštite od neopravdanih otkaza, primjenjuje se zakon o radu matične države članice. Zbog predložene promjene dugoročno upućeni radnici izjednačili bi se s lokalnim radnicima s obzirom na većinu elemenata zakona o radu države članice domaćina. U slučajevima kad se može očekivati da će radnik biti upućen dulje od određenog razdoblja, to će se primjenjivati od prvog dana. U svim drugim slučajevima počet će se primjenjivati čim trajanje upućivanja prijeđe to razdoblje.

U kojoj je fazi zakonodavni postupak za taj prijedlog?

Odbor za zapošljavanje Europskog parlamenta prihvatio je kompromisni tekst 16. listopada 2017. Ministri EU-a za zapošljavanje i socijalna pitanja postigli su dogovor o općem pristupu na sastanku Vijeća za zapošljavanje, socijalnu politiku, zdravstvo i pitanja potrošača održanom 23. listopada 2017. Slijede rasprave između Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije kako bi se donio konačni prijedlog.

Uvodi li se ovim prijedlogom načelo jednake plaće za jednak rad kad je riječ o upućivanju?

Da, uzimajući u obzir nacionalne razlike i potrebu da se očuvaju ravnopravni uvjeti za sve pružatelje usluga.

U svakoj državi članici mogu vrijediti različita pravila kojima se radnicima jamče pravedni primici od rada. Prijedlogom se osigurava da ta pravila vrijede jednako za lokalne i upućene radnike. Domaća poduzeća i poduzeća koja upućuju radnike morat će se općenito pridržavati svih pravila o primicima od rada. Kad je riječ o podugovaranju, to se čak može proširiti na pravila utvrđena u bilo kojem kolektivnom sporazumu ili bilo kojoj arbitražnoj odluci neovisno o tome jesu li univerzalno primjenjivi, kakvo im je područje primjene i koliko su važni na nacionalnoj razini. Kad je pak riječ o radnicima upućenima iz poduzeća za privremeno zapošljavanje, prijedlogom se osigurava jednakost u pogledu svih uvjeta rada i zapošljavanja.

Hoće li Komisija odlučivati koliku plaću poduzeće mora isplaćivati upućenim radnicima?

Ne, to je pitanje ugovorne slobode.

Prijedlogom Komisije nastoje se uspostaviti jednaki uvjeti za domaća poduzeća i poduzeća koja upućuju radnike, odnosno osigurati da se na jedna i druga primjenjuju ista pravila. Time će se osigurati zaštita radnika i pošteno tržišno natjecanje poduzeća.

Različita će poduzeća i dalje moći nuditi različite uvjete rada i različite primitke od rada ako oni budu povoljniji od onih koji se zahtijevaju pravilima matične države članice.

Hoće li predložena revizija promijeniti situaciju državama članicama koje nemaju sustav kojim se kolektivni ugovori proglašavaju univerzalno primjenjivima?

Odredbe koje omogućuju državama članicama bez sustava kojim se kolektivni ugovori proglašavaju univerzalno primjenjivima da kao temelj uzimaju druge kolektivne ugovore ili arbitražne odluke (članak 3. stavak 8.) ostaju iste.

Hoće li revizija Direktive o upućivanju radnika utjecati na upućivanje radnika / pružanje usluga iz trećih zemalja?

Pružatelji usluga i radnici iz trećih zemalja imaju pravo na pogodnosti pristupa tržištu EU-a samo ako je to predviđeno međunarodnim trgovinskim sporazumom na temelju reciprociteta. Ako pružatelji usluga imaju pristup tržištu EU-a, u pravilu ih obvezuju propisi o radu države članice u koju upućuju radnike. U revidiranoj će Direktivi o upućivanju radnika i dalje stajati da „poduzeća s poslovnim nastanom u državi nečlanici ne smiju imati povoljniji tretman od poduzeća s poslovnim nastanom u državi članici”. Stoga, države članice moraju na poduzeća s poslovnim nastanom u državi nečlanici koja upućuju radnike u njihovo državno područje primjenjivati najmanje iste zahtjeve kao na poduzeća iz druge države članice koja upućuju radnike.

Kako je Europsko nadzorno tijelo za rad povezano s prijedlogom?

Od novih i pravednijih pravila nema koristi ako se ne provedu kako treba. Komisija želi nadležnim tijelima država članica olakšati međusobnu suradnju jer prostora za njezino unapređenje ima. Naime, upućivanje radnika zbog svoje transnacionalne prirode stvara specifične poteškoće tijelima koja su nadležna za nadzor radnih uvjeta. Čini se, stoga, da nadležna tijela matične države članice i države članice domaćina moraju više i lakše surađivati. To je jedna od zadaća koju bi moglo preuzeti Europsko nadzorno tijelo. Kako je najavljeno u govoru o stanju Unije i pismu namjere od 13. rujna, prijedlog će biti uvršten u program rada Komisije za 2018.

Primjenjuje li se Direktiva na sektor cestovnog prijevoza?

Komisija otpočetka smatra da je postojeća Direktiva o upućivanju radnika primjenjiva na sektor cestovnog prijevoza.

Prepoznajemo, međutim, specifičnost veoma mobilnog sektora međunarodnog cestovnog prijevoza. Stoga smo u ožujku prošle godine, kad je Komisija predstavljala reviziju Direktive o upućivanju, istaknuli da bi specifični sektorski propisi bili prikladno rješenje za sektor prijevoza. Prijedlog propisa specifičnih za taj sektor iznijeli smo 31. svibnja 2017. Više informacija možete naći ovdje.

Vijeće se u svojem općem pristupu 23. listopada složilo da će se revidirana pravila o upućivanju primjenjivati na vozače u sektoru prijevoza tek od datuma stupanja na snagu tih specifičnih sektorskih propisa.

Dotad u području cestovnog prijevoza na snazi ostaju postojeća pravila o upućivanju. Komisija poziva Vijeće i Europski parlament da brzo donesu predložena pravila za sektor prijevoza kako bi ih se moglo prilagoditi specifičnim potrebama upućenih radnika u tom sektoru te istodobno osigurati pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta cestovnog prijevoza.

 

 

* Izvorni dokument objavljen je 8. ožujka 2016., a ažuriran 24. listopada 2017.

 

MEMO/16/467

Osobe za kontakt s medijima:

Upiti građana: Europe Direct telefonom na 00 800 67 89 10 11 ili e-poštom


Side Bar