Pioniri EU-a

Europska unija u kojoj danas živimo nastala je zahvaljujući ovim predvodnicima i vizionarima. Bez njihova zalaganja i motivacije ne bismo živjeli u miru i stabilnosti koji su nam danas samorazumljivi.

Pioniri EU-a, od boraca pokreta otpora do pravnika i parlamentaraca, bili su raznolika skupina ljudi koji su vjerovali u iste ideale: ujedinjenu Europu mira i blagostanja.

Osim ovih pionira, čiji su životi i rad ovdje opisani, i mnogi drugi nadahnuli su europski projekt i neumorno se zalagali za njegovo ostvarenje. Stoga će se stranica o pionirima EU-a i dalje dopunjavati.

1945. – 1959.

Mir u Europi – počeci suradnje

Cilj osnivanja Europske unije bio je okončanje učestalih i krvavih međususjedskih ratova koji su kulminirali Drugim svjetskim ratom. Od 1950. Europska zajednica za ugljen i čelik počinje gospodarski i politički ujedinjavati europske zemlje kako bi se osigurao trajan mir. Šest država osnivačica su Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska. Pedesete godine 20. stoljeća razdoblje su hladnog rata između istoka i zapada. Godine 1956. sovjetski tenkovi guše prosvjede protiv komunističkog režima u Mađarskoj. Ugovorom iz Rima 1957. osniva se Europska ekonomska zajednica (EEZ) ili tzv. zajedničko tržište.

1960. – 1969.

Razdoblje gospodarskog rasta

Šezdesete godine 20. stoljeća razdoblje su gospodarskog rasta, čemu je pridonijelo ukidanje naplaćivanja carinskih nameta u međusobnoj gospodarskoj razmjeni država članica EU-a. One osim toga dogovaraju zajedničku kontrolu nad proizvodnjom hrane kako bi je bilo dovoljno te ubrzo dolazi čak i do viška poljoprivrednih proizvoda. Svibanj 1968. postaje poznat po studentskim prosvjedima u Parizu, a s tzv. generacijom '68. povezuju se mnoge promjene u društvu i ponašanju.

1970. – 1979.

Zajednica se širi – prvo proširenje

Pristupanjem Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Europskoj uniji 1. siječnja 1973. broj država članica povećava se na devet. Zbog kratkog, ali surovog arapsko-izraelskog rata u listopadu 1973. dolazi do energetske krize i gospodarskih problema u Europi. Padom Salazarova režima u Portugalu 1974. i smrću generala Franca u Španjolskoj 1975. nestaju i posljednje desničarske diktature u Europi. Regionalnom politikom EU-a uložene su velike količine novca u cilju otvaranja radnih mjesta i izgradnje infrastrukture u siromašnijim područjima. Jača utjecaj Europskog parlamenta u europskim pitanjima te 1979. građani EU-a po prvi put izravno biraju zastupnike u Europski parlament. Sedamdesetih godina pojačava se borba protiv onečišćenja. EU donosi zakone za zaštitu okoliša, uvodeći po prvi put načelo „onečišćivač plaća”.

1980. – 1989.

Mijenja se lice Europe – pad Berlinskog zida

Pojava Lecha Walese na čelu poljskog sindikata Solidarnost te štrajkovi u gdanjskom brodogradilištu obilježili su ljeto 1980. u Europi i svijetu. Godine 1981. Grčka postaje deseta država članica EU-a, a pet godina kasnije EU-u se pridružuju Španjolska i Portugal. Godine 1986. potpisan je Jedinstveni europski akt. Tim ugovorom utvrđeni su temelji opsežnog šestogodišnjeg programa kojim su se željeli riješiti problemi slobodne prekogranične trgovine među državama članicama EU-a te se omogućuje stvaranje jedinstvenog tržišta. Padom Berlinskog zida 9. studenoga 1989. nastaje veliki politički prevrat. Nakon 28 godina ponovno se otvara granica između Istočne i Zapadne Njemačke, što dovodi do ponovnog ujedinjenja Njemačke spajanjem Istočne i Zapadne Njemačke u listopadu 1990.

1990. – 1999.

Europa bez granica

Pad komunizma u središnjoj i istočnoj Europi ponovno zbližava Europljane. Jedinstveno tržište dovršeno je 1993. godine slobodnim kretanjem robe, usluga, ljudi i kapitala. Devedesete godine desetljeće su obilježeno dvama ugovorima: Ugovorom o Europskoj uniji, sklopljenim 1993. u Maastrichtu, i Ugovorom iz Amsterdama iz 1999. Europljani su sve zaokupljeniji pitanjem zaštite okoliša, ali i suradnje europskih zemalja u području sigurnosti i obrane. Godine 1995. EU-u pristupaju još tri zemlje: Austrija, Finska i Švedska. Luksemburški gradić Schengen daje ime sporazumima kojima se ljudima postupno omogućava da putuju bez provjere putovnica pri prelasku granica. Milijuni mladih studiraju u drugim europskim zemljama uz potporu EU-a. Komunikaciju olakšava pojačano korištenje mobitela i interneta.

2000. – 2009.

Daljnje širenje

Mnogi Europljani sada se koriste novom valutom – eurom. Tijekom ovog desetljeća sve više zemalja uvodi euro. Nakon napada otetim zrakoplovima u New Yorku i Washingtonu, 11. rujna 2001. postaje sinonim za „rat protiv terorizma”. Države EU-a počinju tješnje surađivati u borbi protiv kriminala. Čak deset novih članica ulazi u EU 2004. te još Bugarska i Rumunjska 2007., čime nestaje politički jaz između istoka i zapada Europe. Financijska kriza pogađa svjetsko gospodarstvo u rujnu 2008. Nakon ratifikacije u svim državama članicama Lisabonski ugovor stupa na snagu 2009. Njime su omogućene moderne institucije i učinkovitije metode rada u EU-u.

2010 - 2019

Desetljeće izazova

Europa je teško pogođena svjetskom gospodarskom krizom. EU pomaže pojedinim zemljama da se suoče s poteškoćama i uspostavlja „bankovnu uniju” radi uspostave sigurnijeg i pouzdanijeg bankarskog sektora. Europskoj uniji 2012. dodijeljena je Nobelova nagrada za mir. Hrvatska 2013. postaje 28. država članica EU-a. Klimatske promjene i dalje su jedan od prioriteta te čelnici postižu dogovor o smanjenju štetnih emisija. Europski izbori održavaju se 2014. i više euroskeptika biva izabrano u Europski parlament. Nakon što je Rusija pripojila Krim, uspostavljena je nova sigurnosna politika. Nemiri i ratovi u raznim zemljama dovode do toga da mnogi ljudi moraju napustiti svoje domove i potražiti utočište u Europi. EU se suočava s izazovom kako se pobrinuti o njima, štiteći pritom njihovu dobrobit i poštujući njihova ljudska prava.

2020. – danas