Europos jaunimo portalas

Informacija ir galimybės visos Europos jaunimui.


Zašto mi je EVS u Outward Boundu promijenio život?

Volonterka Alessandra Morciano provela je 9 mjeseci u Hrvatskoj na EVS projektu „Outward Bound serving community“. Na EVS se odlučila nakon što je pročitala članak o drugoj EVS volonterki - možda i tebe inspirira njezina priča!

Piše: Alessandra Morciano

 

Ovog siječnja posjetila sam neke od prekrasnih hrvatskih otoka i pustila svoje misli da lelujaju valovima prekrasnoga mora. Rođena sam i odrasla uz more pa ne mogu odoljeti njegovom šarmu. Naša prijateljica Alenka pitala me „Koji je događaj promijenio tvoj život?“ Bez razmišljanja odgovorila sam joj: „Dolazak u Hrvatsku na EVS“. I dok sam se gubila u valovima, shvatila sam da je neka druga osoba promatrala more godinu dana prije u Nici.

Prije godinu dana bila sam na francuskoj rivijeri, vjerojatno gledala prema horizontu i sanjarila, duboko izgubljena u svojim mislima (da, lako se tamo izgubim). I vjerojatno sam mislila da je moj život lijep: imam prekrasnu obitelj i prijatelje, nikada nisam imala probleme u školi, a zabavljala sam se s prijateljima (i knjigama), išla na fakultet i ostvarila svoj zadani cilj da završim 3+2 godine u roku, ne odričući se svoga društvenog života (osim prije ispita), a vikendom sam i konobarila. Nekoliko tjedana nakon završenog fakulteta pronašla sam posao, radila sam predano i s puno zadovoljstva. Uspjela sam nastaviti davati privatne satove i ponekad dadiljati, iako sam se zbog toga nekada subotom i nedjeljom trebala odreći dužeg spavanja.

No, nakon skoro godinu dana počela sam osjećati da nešto nedostaje: htjela sam promijeniti okolinu. Palo mi je na pamet da bih mogla otići u Nizzu s mojom prijateljicom koja je išla na Erasmus. Tako sam skupila svoje ne baš najbolje znanje francuskog, svoj prilagodljivi duh i napustila Italiju.

Sudar sa stvarnošću bio je snažan: shvatila sam koliko bivanje u inozemstvu može biti frustrirajuće. Nisam pravilno uspijevala razumjeti niti govoriti francuski. Nakon nekoliko tjedana upoznala sam divnu talijansku obitelj koja mi je puno pomogla pa sam bila i dadilja njihovoj kćeri. Dobila sam motivaciju i počela raditi u talijanskom restoranu u kojem sam imala priliku vježbati francuski jezik i neovisnost od svoje obitelji. Počela sam više izlaziti s prijateljičinim prijateljima s Erasmusa, shvatila sam koliko je cool biti u interkulturalnom okruženju. No, bilo mi je dosta posla kojim se nisam namjeravala baviti u životu pa sam tijekom traženja novoga posla u Italiji ili inozemstvu, čula za EVS.

Bio je to članak o djevojci koja je objašnjavala na koji joj je način EVS pomogao i učinio ju uspješnom ženom (pronašla je posao nakon toga). Njena priča mi je bila zapanjujuća: ok, studirala sam ekonomiju, no odlučila sam da mi u životu nije važno biti bogata ili uspješna menadžerica: želim raditi posao koji volim, uz koji se mogu baviti svojim hobijima, svojim prijateljima i putovati. EVS se činio kao idealna mogućnost kombiniranja svega toga.

U tom duhu upoznala sam se s Outward Boundom u Hrvatskoj (OBC) preko interneta. Raspisali su natječaj za sudionike za 9 mjeseci u Hrvatskoj. U opisu se spominjao marketing i promocija, a isto tako i aktivnosti u prirodi. Otvorila sam njihovu internetsku stranicu i zaljubila se na prvi pogled. Točno se sjećam da sam popunila prijavnicu i rekla prijateljici: „Zamisli da stvarno mogu otići tamo!! To bi bilo tako nevjerojatno…“

No, iskreno, pitala sam se kolika je mogućnost da izaberu baš mene. Nisam imala nikakvog iskustva s penjanjem, ronjenjem ili Erasmus+ programima. Bila sam uvjerena da je to bio samo san i kada sam se vratila u Italiju bila sam toliko koncentrirana na slanje svojih životopisa i odlaske na razgovore za posao da je moja želja za odlaskom tiho stajala po strani. Dva tjedna prije početka projekta bila sam u podzemnoj u Rimu, beznadna zbog odlaska na razgovor za posao koji mi se uopće nije sviđao, kada sam dobila e-mail od Lane, potpredsjednice OBC-a, koja mi je rekla da mogu biti talijanska volonterka u njihovom programu. Počela sam se smiješiti u podzemnoj i već sam od prvog trenutka znala da moram reći DA.

Jedino što me brinulo bilo je jesam li dovoljno dobra za njih. Bojala sam se da bi se mogli pokajati što su baš meni ponudili ovu predivnu mogućnost. Vrlo sam samokritična osoba pa je u mojoj glavi moj engleski bio užasan, moj nedostatak iskustva moj najveći grijeh.

Ali znate što?! Divota OBC-a je u ovome: povedu te za ruku da spoznaš najdublji dio sebe, da pomakneš svoje granice i suočiš se s izazovima. Ne ometaju tvoj proces učenja, ne tjeraju te. A ovo je najveći dar koji su mi dali: nikada se nisam osjećala „neprikladno“ ili „nedovoljno“. Prvi projekt na Velebitu promijenio me neopisivo. Naučila sam puno toga, bez moralnih prodika, bez kritiziranja ili neprihvaćanja. Projekt me natjerao da shvatim koliko su me kočile barijere i ograničenja koje sam sama sebi postavila, kako je lijepo ne ustručavati se pokazati vlastite slabosti (rasplakala sam se pred svima tijekom penjanja/plakanja na stijenu), kako je nevjerojatno vjerovati drugim ljudima kao samome sebi (u mome slučaju – više nego samome sebi). U tom novom duhu pristupila sam svim narednim avanturama nakon toga.

Razmjene mladih pomogle su mi da samouvjerenije govorim engleski pred drugim ljudima, da dijelim svoja iskustva. Svi ljudi koje sam upoznala naučili su me nečemu novom na neformalan način, učila sam iz njihovih kultura, osobnih iskustava, načina na koji su se smijali ili ophodili s drugim ljudima, ali i iz njihovih strasti i otvorenih umova.

Programi i radionice s osnovnoškolcima omogućili su mi da upoznam puno tinejdžera, kojima je bilo zabavno slušati o našim iskustvima i Erasmus+ programima. Shvatila sam da nije istina da nove generacije žele samo iPhone i Facebook. Oni žele više, ali jednostavno ne znaju koje sve mogućnosti imaju! Neki od njih kasnije su mi pisali i bilo mi je stvarno drago da im mogu više o tome ispričati i vidjeti koliko energije imaju.

Rad u uredu u interkulturalnom okruženju značio mi je jako puno: naučila sam puno toga vezano uz NGO, Erasmus+, menadžment, neformalno obrazovanje, Hrvatsku, hrvatski jezik i još puno više.

Dali su mi odlične prilike: pisanje projekata, ponaganje tijekom programa, rad u timu za društvene mreže, oblikovanje materijala i dijeljenje svojih ideja. Tijekom zadnjeg mjeseca također sam imala odličnu priliku predstaviti OBC Međunarodnom klubu žena u Zagrebu i shvatila sam da sam samouvjerenija i poduzetnija nego što sam mislila.

Iz svih tih razloga nije me bilo strah kada sam prije dva mjeseca počela tražiti posao. Znala sam da će možda biti teško, ali hej, osvojila sam planinu plačući, ništa me ne može zastrašiti (ok, možda velika zmija može). Uvjerena sam da sam zbog istih razloga (i malo sreće) dobila posao na 3 godine kao asistent u marketingu i spremna započeti novi život u gradu Comu.

Na kraju krajeva, živjeti i dijeliti sve ovo s drugih 3 volontera za mene je bilo neprocjenjivo blago. Toliko smo bliski da mi se plače od same pomisli da ću ih za nekoliko dana napustiti. U njima sam pronašla braću i sinove (jer sam najstarija i zbog toga njihova mama :)) i nikada neću biti sposobna riječima izreći – i to ne zbog problema s jezikom – koliko mi znače.

Iz jedne od svojih omiljenih knjiga ukrala sam ideju da, kada upoznaš nove ljude, oni mogu biti prekrasni, lijepi ili ružni, ali onda kada ih bolje upoznaš, oni uvijek postanu samo još ljepši. I upravo to mislim o svim ljudima koji su me učinili veselom, zadovoljnom i sretnom djevojkom: u mojim očima vi ste najljepši ljudi na svijetu.

Smatram da je iskustvo volontiranja u Outward Boundu u Hrvatskoj proširilo moje vidike, ohrabrilo me da budem uvijek aktivna i vedra te da prihvatim svaki izazov s entuzijazmom, ali osobito mi je pomoglo u tome da saznam tko sam i što želim. Kompas koji su mi poklonili pokazuje smjer, možda je pogrešan, a možda i nije, možda ću se izgubiti, ali sigurna sam da ću uvijek pronaći put.