European Youth Portal
Information and opportunities for young people across Europe.

Ići ili ne otići - pitanje je sad!

Karmen je vrijedna studentica harmonike koja je provela semestar u Ljubljani, u sklopu Erasmus+ programa. Ako još dvojiš oko Erasmus+ programa, pročitaj njenu priču.

Oduvijek sam željela za vrijeme studija otići na neko usavršavanje ili mobilnost izvan Hrvatske i vidjeti kako je to biti student u drugoj državi. Osnovnu i srednju Glazbenu školu Ivana Matetića- Ronjgova završila sam u Puli gdje živim od rođenja, a isto tako upisala sam i oduvijek željeni studij klasične harmonike na Muzičkoj akademiji, također u Puli (koja ima kao jedina Muzička akademija u Hrvatskoj navedeni studij) gdje sam trenutno završila treću godinu. Za mene nije bilo velikog izbora birati u kojem ću gradu studirati, osim otići studirati izvan Hrvatske što se tada činilo malo teže zbog financija.


Živjeti s roditeljima tijekom studija ima naravno svoje prednosti, ali i nedostatke. Onaj „najveći“ nedostatak je bio taj što se nisam morala brinuti što ću jesti, kada trebam platiti račune za stan, koliko će mi ostati novaca za preživjeti do kraja mjeseca i sve ostale nedoumice koje muče druge studente koji nisu sa svojim roditeljima. Falila mi je samostalnost. Jednostavno rečeno ,nedostajao mi je studentski život.


Već od prve godine studija odlučila sam da ću se prijaviti na Erasmus+. Iskreno rečeno, i nisam bila pretjerano upoznata sa tim programom. Sve što sam znala bilo je da mogu otići studirati u inozemstvo na jedan semestar ili cijelu godinu, da mogu imati njihovu stipendiju i to je to. Nije mi toliko bilo niti bitno u koju ću državu ići niti u koji grad već glavni razlog je bio maknuti se iz Pule. Tako sam i odabrala najbližu opciju: Slovenija i to Akademija za glasbo u Ljubljani.


Došla je druga godina studija, a s time i ta mogućnost da se prijavim na Erasmus+ program. Kada sam vidjela natječaj i kada je došao taj trenutak da se prijavim, počele su i prve bojazni i nedoumice, trebam li se uopće prijaviti na to. Razgovarala sam i s kolegicama koje su već bile na mobilnosti i također u Ljubljani i čula sam samo pozitivne komentare. Uz mene prijavilo se još nekoliko harmonikaša i glazbenih pedagoga. To je i za moje roditelje bilo šok kada sam im rekla da sam se prijavila. Malo su bili skeptični oko mog odlaska. Do zadnjeg trenutka sam se dvoumila oko prijave. Bilo je tolike silne papirologije i puno nejasnoća tijekom ispunjavanja istih, no u svemu su mi pomogle kolegice koje su kroz to sve prošle. No uspješno je prošao i taj dio prijave (tek „uvod“ za cjelokupnu papirologiju tijekom Erasmusa).


Čekali su se rezultati i u dubini sam se ipak nadala da me neće izabrati. Počela sam razmišljati kako neću uspjeti naviknuti se na taj život izvan Hrvatske, kako će mi biti teško s jezikom, kako ću previše biti zatvorena i neću se moći sprijateljiti. Stigao je taj dan kada su objavili rezultate. Na razini Sveučilišta bila sam 4. na listi za odlazak na mobilnost. Oduševljenje i nije bilo preveliko. Zbog programa Studija klasične harmonike odabrala sam odlazak na ljetni semestar akademske godine 2014./2015.


Nakon par mjeseci dobila sam i mail iz Ljubljane da sam dobila mjesto u domu za vrijeme trajanja mobilnosti. I još jedno neveliko oduševljenje za mene iako jako dobra stvar zbog mjesečnih troškova. Počela sam se brinuti tko će mi biti cimerica, kako ću tamo morati  dijeliti kupaonicu i kuhinju s još puno nepoznatih ljudi, kako ću uopće moći dijeliti svoj život i svoju privatnost s ostalim nepoznatim studentima što do sada nisam trebala. Postavila sam si pitanje: Zašto je meni trebalo sve to u životu?


Nastavile su se „muke“ po papirologiji - slati poštom prijavnice, pa prijava online, potpisivanje ugovora itd. Bližio se taj dan kada sam se morala spakirati i otputovati u Ljubljanu. Nekoliko dana prije bila sam jako nervozna, pod stresom, s 1000 pitanja i (ne)odgovora tako da sam došla do toga da bih skoro odustala pred sam odlazak. No ohrabrivali su me i roditelji i prijatelji.

 

I tako sam se 20. 2. 2015. odselila  u Ljubljanu. Došla sam u nepoznato. Osjećala sam se kao prvašić koji tek kreće u školu. Stigla sam u dom. Svi su pričali na engleskom i na drugim, nepoznatim jezicima. Srećom, samnom su došli roditelji i smjestili me što mi je zbilja uvelike olakšalo tu tešku misiju odlaska na Erasmus+. Cimerica mi je bila iz Turske. Soba nam je bila tada pretijesna zbog velikih kofera i puno stvari. Gledale smo se i smješkale, a u zraku se osjećala ona prvotna nelagoda.

Započeo je život u Ljubljani. Trebala sam se sama javiti profesorima koje sam odabrala za slušati predmete. Srećom, profesor koji mi predaje individualnu nastavu iz predmeta klasična harmonika u Ljubljani isti je bio koji mi predaje u Puli tako da i on mi je uvelike olakšao situaciju i upoznao me sa radom Akademije za glasbo. Ono što nismo imali na Akademiji za glasbo u Ljubljani dok su ostali studenti na drugim fakultetima imali jest orijentacijski dan za Erasmus studente. Pretpostavljam da bi i to olakšalo sami početak na akademiji, iako uspjela sam se i bez toga snaći. Bilo mi je lijepo doći na Akademiju i čuti toliko različitih instrumenata na jednom mjestu. To je ono što nažalost nemam prilike čuti u Puli s obzirom da je pulska Muzička akademija reducirana na nekoliko odjela.

Počela sam upoznavati grad koji mi je s vremenom bio sve ljepši i ljepši. Mogu čak reći kulturniji i civiliziraniji od Pule. Čisti. S prekrasnom rijekom Ljubljanicom. Tamošnji studenti Akademije za glasbo su toliko entuzijastični i ambiciozni. Na svakom koraku slušala sam njihove ideje za koje kojekakve projekte i koncerte; po Ljubljani bih stalno viđala ljude koje nose instrumete; glazba se čula na svakom koraku a bilo je i toliko odličnih uličnih svirača. Zaljubila sam se u taj grad jer je imao tu neku „glazbenu notu“ u sebi. Imala sam prilike odlaziti svaki dan na koncerte klasične glazbe koji su bili vrlo pristupačni i besplatni, ali i raznovrsni, što opet Pula to nažalost nema. Zapravo ima, ali u puno manjoj mjeri.


Život u domu se nakon tri tjedna prilagodbe unormalizirao. Sve ono što do tada nisam trebala raditi, sada sam morala. Kuhati, oprati robu, paziti na novac i uredno raspodijeliti novac za životne troškove. Što se tiče stipendije koju sam dobila za mobilnost, bila je sasvim dovoljna. Ne za dodatne velike troškove, ali za život taman. Ljubljana ima puno veće mogućnosti što se tiče menze. Dok u Puli studenti mogu jesti na samo dva mjesta, u Ljubljani student može jesti uz „študenstki bon“ gotovo u svakom restoranu uz jeftinije i pristupačne studentske cijene. Također sviđa mi se i javni gradski prijevoz. Uz autobus, nudi se i korištenje gradskih bicikala. Po cijelom gradu su raspoređene stanice i za samo 3 eura godišnje može se neograničeno koristiti bicikle.


Bila sam smještena u Studentskom domu Rožna dolina skupa sa ostalim studentima koji su također bili na mobilnosti na drugim fakultetima. Dakle, upoznala sam cijelu Europu na jednom mjestu. Svaki dan sam bila sve sretnija i ispunjenija zbog novih prekrasnih ljudi. Bolju cimericu nisam niti mogla dobiti. Bile smo si jako slične i super smo funkcionirale. Lijepo je bilo i na Akademiji , ali na kraju glavni život nas „Erasmusovaca“ sveo se na život i događanja u Domu. Svaki dan su bila druženja u zajedničkim kuhinjama, slavili bismo rođendane, pjevali bismo i plesali. Počela sam se osjećati kao da sam u nekom snu. Nešto što mi je život dao da proživim kroz ta 4 mjeseca, a što nisam imala prilike nikada do tada.

 

Ljubljana ima puno više mogućnosti za izaći van. Kako sam upoznala nove prijatelje, i oni su meni pomogli da upoznam sebe i svoje interese. Nisam mogla niti sanjati prije odlaska, a niti zamisliti da mobilnost može biti tako lijepa. Kako su počeli biti topliji dani, život u Domu se preselio ispred Doma i tako bismo igrali odbojku, badminton, frizbi. Isto tako za Ljubljanu su poznate i Majske igre kada su organizirane razne igre za studente, a navečer bi bili organizirani koncerti. Život u Puli mi uopće nije falio. Poželjela sam da ovako ostane zauvijek.


Naravno uz uživanje, odlazila sam na predavanja i vježbala i spremala za ispite. Mali problem predstavljao je jezik. Naime odlazila sam na predavanja sa studentima iz Slovenije, predavanja su bila održana na slovenskom jeziku kojega i nisam baš razumjela. Profesori su bili vrlo pristupačni i izlazili su mi u susret s ispitima. S obzirom da neke predmete harmonikaši u Sloveniji nisu imali, morala sam dolaziti polagati u Puli. To i nije veliki problem budući da je Ljubljana udaljena od Pule 180 km.


Malo po malo, počeo se približavati taj trenutak povratka u Pulu. Bilo mi je žao što ću morati napustiti Ljubljanu, no najviše mi je bilo žao što ću se morati rastati s tim prekrasnim ljudima koji su mi promijenili život. Otvorila sam se, usavršila engleski jezik, promijenila sam pogled na svijet. Dali su mi trenutke za pamćenje.


Moj boravak završio je 10. 7. 2015. Ponovni povratak u realnost što mi je jako teško palo. Ne prođe dan, a da se ne sjetim barem jednog lijepog trenutka u Ljubljani. I dalje sam ostala u kontaktu sa novostečenim prijateljima. Vjerujem da takva prijateljstva ostaju za cijeli život. Naravno, pri povratku u Pulu opet dolazi do one priče nazvana „papirologija“. Ali to je sada manje bitno i manje teško.


Erasmus+ preporučam svakome studentu. Jedno je „samo“ studirati, a drugo odlazak na mobilnost. Erasmus+ je životno iskustvo koje te može ojačati, otvoriti, promijeniti životne vidike, pomaže da upoznaš samog sebe. Pruža ti nevjerojatne prijatelje i trenutke koje će se pamtiti cijeli život. Uostalom, teško je nekome dočarati tu čar Erasmusa. Tek kada student to doživi, može shvatiti „priče“ i iskustva drugih studenata. I bilo kakvi nedostaci koji su bili možda tijekom boravka ili prije boravka jednostavno zaborave se i postanu nebitni. Odaberi Erasmus+ i uljepšaj si život.

 

Karmen Antunović, Udruga ZUM

Published: Thu, 06/08/2015 - 15:38


Tweet Button: 


Info for young people in the western balkans

Need expert help or advice?

Ask us!