Europski portal za mlade
Informacije i mogućnosti za mlade u Europi

Karlina EVS avantura u Anzoli, Italija

Karla Tinodi provela je u sklopu Europske volonterske službe 12 mjeseci u Anzoli, Italija. Podijelila je s nama svoja razmišljanja i osvrt na prvih pola godine koje je provela volontirajuci.

Travanj... Još jedan običan mjesec. Ništa posebno. Za većinu ljudi je tako. Ali za mene ne. Za mene to znači da sam u Itaiji na EVS avanturi 6 mjeseci. Tek? Već? Nisam sigurna ni sama... Kada se sjetim kako je sve počelo i prisjetim se svog dolaska u ured organizacije u Bolonji te smještaja u moju novu sobu čini mi se kao da je bilo jučer. S druge strane, kada šetam ulicama ovog prekrasnog grada, kada razgovaram s ljudima koji me svakodnevno okružuju, kada obavljam svoje aktivnosti... Sve to mi daje dojam da sam ovdje već godinama i da odlično poznajem sve.

Moje aktivnosti su i dalje pomaganje klincima oko zadaće i učenja, pomoćni poslovi u gradskom uredu te pomoć teti u vrtiću s klincima od 3 do 6 godina koji ostaju u dežurstvu. Nova aktivnost je tutoring/ podučavanje talijanskog jezika u sklopu tečaja za strance, nivo A0, vrlo zanimljivo i kompletno novo iskustvo.

Ožujak je bio jako zanimljiv mjesec. Jedan dan početkom ožujka za vrijeme  moje smjene u vrtiću primila sam hitan poziv moje mentorice. Rekla mi je da sam napokon dobila datum za sudjelovanje na OAT-u (On arrival training). To je formacijski trening za EVS volontere u trajanju od tjedan dana. Moj je bio od 8.-15.3. u malom mjestu po imenu Nola u blizini Napulja (40 min vlakom). U društvu Erice, također EVS volonterke moje organizacije, krenula sam na tu avanturu. Prvi put za obje da putujemo brzim vlakom u Italiji!

Nakon 3 sata i 40 minuta ugodne vožnje i otprilike 580 prijeđenih kilometara, stigle smo u Napulj. Eh sad, kako dalje? Moramo pronaći polazište sljedećeg vlaka koji više nije TrenItalia (talijanski HŽ, ali neusporedivo bolji). Bez previše putokaza, bez oznake gdje možemo kupiti karte, na ogromnom kolodvoru.. Ok, daj, pitat ćemo nekoga. Uđemo u neki tip turističkog ureda i pitamo gdje možemo kupiti karte za taj vlak. Uletile smo u pogrešnom trenutku jer su si baš tada donjeli kavicu, uživali u brbljanju i kvazi pauzi. Ali ajde, vidjeli su naša izgubljena lica i uputili nas na kiosk. Ok, to smo riješili, karte u džepu. Sada treba pronaći stajalište i kolosijek. Lokalci su nas zbunjenih lica uputili na razinu   -1 s pitanjem tko bi normalan išao tamo sada kada smo u Napulju.

Spustimo se na -1 i konačno nađemo nekakve oznake. Pratimo ih kroz dugi hodnik koji nas je doveo do normalne prodavaonice karata za te vlakove i ulaznih rampi. Činilo se kao da smo došle u neki drugi svijet. Nakon luksuza i udobnosti brzog vlaka sada nas čeka vlak koji izgleda kao da nije održavan zadnjih 60 godina. Nakon smirenosti i organiziranosti sjevera i naše drage Bolonje, ovdje je vidljiv pravi karakter Napulja – svi stereotipi na jednom mjestu. Ali koliko god se nama činilo kaotično i neorganizirano, gledajući ostale ljude, lokalce, kako prolaze kroz te rampe i idu prema svom vlaku..sav taj kaos se činio organiziran.

Ukupno 3 kolosijeka, nigdje ne piše ime mjesta koje nama treba. Nakon šetnje simo-tamo, našle smo neku mapu s označenim stanicama. Spustile smo se na kolosijek 1 i konačno odahnule. Još nas je više smirila činjenica da su na isto mjesto dolazile i druge osobe s torbama i koferima. Konačno je došao vlak i nekako spontano većina nas s torbama je ušlo na ista vrata. I tako je počelo upoznavanje jer smo skužili da stvarno jesmo svi EVS volonteri u potrazi za Nolom. Nama je bilo super, samo su drugi ljudi u vlaku bili iznenađeni tolikom količinom stranaca u vlaku i raznim jezicima koji se mogu čuti.

Izašli smo na pravoj stanici, win! Sljedeći problem je bio naći hotel. Pitali smo lokalce ali se njih nekoliko nije moglo složiti u kojem smjeru je bolje. Jedan je govorio lijevo, drugi desno, treća je govorila da moramo proći autoput i hodati 30 min da bi na kraju svi ostali shvatili da ona misli na neki drugi hotel. I tako nakon nekoliko minuta, kombinacije mobitela (hvala google maps!) i poznanstva lokalnih frajera, konačno smo krenuli prema hotelu. Po dolasku su nas rasporedili po sobama. Nekoliko sati kasnije imali smo zakusku dobrodošlice. Nakon toga slijedio je odlazak u sobu za aktivnosti gdje su nas 65 podijelili u dvije grupe, crvene i plave, i objasnili aktivnosti koje nas čekaju u sljedećih 7 dana.

Svaki dan smo počinjali s energizerima i ledolomcima. Zahvaljujući tome postigli smo vrlo opuštenu i prijateljsku atmosferu u grupi, zbližili smo se i naučili imena. Nakon toga slijedile su razne aktivnosti koje su nas na kreativan i zabavan način dovele do novih informacija i zaključaka. Radilo se o interkulturalnom učenju, networkingu, rješavanju problema i konflikta, prava i obveze EVS volonera.. Aktivnosti smo uvijek radili u grupama što nam je pomoglo da se međusobno upoznamo i stvaramo nova poznanstva. Sve aktivnosti i igre radili smo pod vodstvom i uz pomoć dvojice izuzetnih i jako simpatičnih edukatora. Pauza za ručak! S odličnom hranom! Nakon toga imali smo tečaj talijanskog jezika, i ovdje s odličnim profesoricama. Započeli bi kratkim razgovorom, slijedila bi gramatika te nakon toga igre i priče koje bi nam pomogle da bolje shvatimo gradivo i da naučimo kako se što upotrebljava u praksi. Nakon 3 dana zamijenili smo se, imali smo tečaj ujutro, aktivnosti popodne. Na kraju dana nekako spontano bi organizirali party i zbližili se još više, to su bili pravi team buildinzi koji su rezultirali predivnim prijateljstvima! Upoznala sam nevjerojatne osobe za koje sam sigurna da ćemo ostati u kontaktu, a već do sada smo imali nekolko reuniona. Plus, odličan način za jeftino putovanje Italijom jer u puno gradova sada imam besplatan smještaj!

Nedjelja je bila slobodan dan, što znači – izlet u Napulj! Krenuli smo rano ujutro, svi zajedno vlakom do napuljskog glavnog kolodvora. Čim smo izašli vidjeli smo pravi duh Napulja – kaos u prometu i ignoriranje semafora. Prvu cestu koju smo morali prijeći prošli smo na crveno pod vodstvom jednog od naših edukatora („U Napulju crveno na semaforu nije zabrana, već savjet!“). Hodajući prema centru bili smo svjedoci nekoliko situacija gdje su vozači za dlaku izbjegli sudar, naslušali se trubljenja i dovikivanja kroz prozor, psovki i puno gestikuliranja. Glavne ceste su vrlo prostrane, sporedne ulice uske i omeđene visokim zgradama, a tipičan prizor je vidjeti dječake kako igaju nogomet dok iznad njih s balkona visi rublje.

Konačno smo došli na našu  prvu lokaciju, crkva sv. Januarija (San Gennaro), zaštitnika Napulja. Posebnost te crkve je krv sv. Januarija koja se čuva u crkvi u dvije ampule. Tri puta godišnje te ampule se izlažu vjernicima, subota prije prve nedjelje u svibnju, 19. rujna i 16. prosinca. Vjernici prisustvuju čudu likvefakcije krvi, tj. pretvaranja u tekućinu. Vjeruje se da ako krv postane tekuća, grad će biti siguran i bez velikih nesretnih događaja. Ako pak ne postane tekuća, to znači da će se dogoditi nešto loše i nagovještaj je dramatičnih događaja u gradu.

Nakon toga posjetili smo prekrasnu katedralu, nakon čega smo dobili mape grada i upute za samostalan nastavak razgledavanja grada. Podijelili smo se u grupice, označili nekoliko atrakcija koje svakako moramo vidjeti i krenuli hodati bez previše planiranja kada i kojim putem ćemo do tamo stići. Puno smo hodali, vidjeli mnogo toga, shvatili kako preživjeti u napuljskom prometu (kada prelaziš cestu moraš samo krenuti bez previše gledanja i razmišljanja, a kada počneš ne smiješ se ogledavati ili posustati), a imali smo čak i vremena za malu siestu nakon ručka na veliku radost mnogobrojnih španjolaca u grupi! Prošetali smo uz obalu, vidjeli pogled na napuljski zaljev, spustili se u malu uvalu i uživali u čarobnom pogledu na vulkan Vezuv. Probali smo sve što se mora probati u Napulju – napuljsku pizzu (koja se razlikuje od one sa sjevera), kavu (stvarno je istina da se najbolji espresso može popiti tamo) i neizbježni gelato.

Na kraju dana smo bili jako umorni i drijemali smo u vlaku, ali smo bili presretni i puni dojmova. Napulj, uz sav taj kaos i buku, zaista je čaroban grad. Kažu „Vidiš Napulj i možeš umrijeti“ jer ljepotu tog grada ništa ništa ne može nadmašiti. Naravno da ima još puno puno gradova koji su na mojoj listi, ali znam da Napulj neću zaboraviti i da ću se jednog dana sigurno vratiti!

Objavljeno: čet, 21/12/2017 - 12:36


Tweet Button: 


Info for young people in the western balkans

Potrebna vam je stručna pomoć ili savjet?

Pitajte nas!