Europski portal za mlade
Informacije i mogućnosti za mlade u Europi

Priče volontera

Deux mois en Corse

Uoči proslave 20 godina EVS-a 14.10.2016. u Zagrebu, donosimo duhovitu priču volontera Krunoslava Aljinovića koji je na Korzici nakon početnog zapinjanja prevladao strah od neuspjeha

Moj put u EVS

 

                Diplomiravši 2012. sa smiješkom na licu i ponosom u sebi počeo sam tražiti posao, svoje mjesto u svijetu odraslih. Mjesec za mjesecom, odbijenica za odbijenicom, kucanje na vrata, slanje e-mailova, zvanje na telefone; sve je to bilo uzalud, znajući da ne pripadam obitelji koja je aktivna u pravnom svijetu, bez veza ni poznanstava.

                Tako sam lutao mjesecima, trateći svoj ponos i kopneći smiješak dok nisam preko prijateljice saznao za EVS. Upoznat s iskustvom tih programa kroz sudjelovanje u Erasmusu na fakultetu, malo sam stao, razmislio i shvatio. Možda je sve to tako trebalo biti, ova razočaranja nisu bila to, već putokaz kroz život, radi što voliš, a ne što ti društvo nameće pod „normalu“. Bez ikakvog oklijevanja, pokucao sam na vrata udruge HELP, lijepo se predstavio te postavio upit: „Što je to Europska volonterska služba?“

                Nekoliko mjeseci kasnije, pozdravljao sam se od suznih očiju svojih roditelja te uz jedan lagani zamah ruke uzeo svoju ogromnu prtljagu, uputio se prema ulazu uz napomenu kontrolorke leta: „Zadnji poziv za ukrcaj na avion za Korziku!“ Tek sam se tad probudio, nagla triska svijesti me upitala: „Što radiš? Je li ovo za tebe? Što ako se ne snađeš? Nije ovo tvoj put…“ Uz lagani trzaj glave, istresao sam negativne misli iz sebe te konačno shvatio da se živi iz momenta u moment.

                Nekoliko sati kasnije, nađem se na večeri s mojim kolegama te upoznah prvog cimera s kojim ću provesti sljedeću godinu dana, Gianluca iz Barija. Nevjerojatno što globalizacija radi, u skoku od samo nekoliko sati izašao sam iz čahure obitelji i prijatelja iz djetinjstva i tzv. komforne zone te skočio u sasvim drugi svijet. Svijet u kojem nisam znao jezik, kultura sasvim različita od one koju sam živio i prakticirao cijeli život. Zbunjen, u nemoći da išta razumijem, samo sam se glupavo smješkao prvih nekoliko tjedana , pričajući tek s cimerom na talijanskom, zahvaljujući svojim Erasmus danima provedenim u Genovi.

                Malo pomalo, počeo sam razumijevati, malo poslije govoriti samo šture rečenice, da bih nedugo nakon toga bio u mogućnosti sklapati irealno proširene rečenice kojih se ne bi posramio ni sam Victor Hugo. Moram priznati da sam se u početku osjećao kao Antonio Banderas u filmu 13. ratnik gdje kad je uz večernju vatricu pokušavao shvatiti jezik i kulturu vikinga, proučavajući ih svakodnevno.

                Naravno, uz znanje počele su stizati i dužnosti i odgovornosti, tako da me je šefica već nakon dva tjedna poslala na prvu animaciju u osnovnoj školi. Uz nevjericu i nespremnost, pokušao sam se izvući uz argumente da ne znam dovoljno, osramotit ću se… Na što je ona rekla uz teški korzikanski naglasak: „Oooooouuuuuuu što će ti bit, nećeš umrijet, bolje da napraviš i pogriješiš nego da se cijeli život izvlačiš zbog straha!“ Uzimajući u obzir da mi je to bila prva animacija u životu i da sam mucajući govorio francuski, prošlo je veoma dobro, uz smijeh i malo djetinjeg čuđenja: „Gdje je ta Hrvatska uopće?“ To je bila prva od mnogih injekcija kojima sam si ubrizgavao samopouzdanje, novi moto života - napravi, pogriješi, bolje ti nego neki drugi. Mjesec dana kasnije pridružio nam se i treći cimer, Španjolac iz rodnog grada Francisca Franca, Ferrola. Dočekavši ga u ogromnom stanu, soba za svakoga, dnevni boravak veličine omanjeg stana, kuhinja kapaciteta skuhati i nahraniti nogometnu momčad, nismo ni slutili da ćemo sljedećih deset mjeseci provesti u krajnjoj bezbrigi, uživajući u blagodatima mediteranske klime i  ubirući plodove mladosti, putujući i skupljajući neprocjenjiva iskustva.

                Izlazak iz komforne zone, moram priznati, nije bio lagan posao. Treba imati dosta „cojonesa“, kako bi rekli Španjolci, no ono što donosi i što mi je donijelo, ne bih mijenjao ni za jednu diplomu, ni za sve pare svijeta. Ja sam prošao kroz apsolutnu promjenu, kako svog vanjskog imidža, tako i karaktera. Proširili su mi se vidici, shvatio sam što stvarno znači „ne osuđuj“, pogled na život mi se promijenio. Stekao sam prijatelje za život, u toj mjeri da sad mogu otići u bilo koju državu u Europi gdje će me netko udomit. No, najznačajnija je bila promjena u mojoj psihi. Nakon toga vremena počeo sam pucati od samopouzdanja, ništa više mi ne predstavlja poteškoću, shvatio sam da sam cijelo vrijeme bio letargičan zbog straha od neuspjeha, a ne zato jer su Dalmatinci po prirodi lijeni i takve gluposti.

                Nakon nešto više od 11 mjeseci življenja života kao iz bajke, vratio sam se u Hrvatsku. Na isti ulaz na aerodromu na kojim sam se oprostio od svoje rodbine. Scenario isti, suzne oči roditelja mi, doduše ovaj put su to bile radosnice, isto auto, ista prtljaga, isto vremensko razdoblje. Ja, promijenjen čovjek, osjećaj kao da sam proveo cijeli život na Korzici, toliko događaja, osoba, svjetonazora, kultura, poznanstava, uspona i padova, da se vratim doma uz pitanje: „Šta ima novoga?“ Uz uspavani letargični pogled dobijem odgovor: „Ništa, sve po starome!“  

 

Krunoslav Aljinović

Objavljeno: uto, 20/09/2016 - 11:35


Tweet Button: 

New!


Info for young people in the western balkans

Potrebna vam je stručna pomoć ili savjet?

Pitajte nas!

Druge korisne poveznice