Europski portal za mlade
Informacije i mogućnosti za mlade u Europi

12 mjeseci u Dublinu

Pričali smo s Ivanom koja preko Europske volonterske službe volontira u Dublinu!

„I may not have gone where I intended to go, but I think I have ended up where I needed to be.“ Douglas Adams

 

Jeste li se ikad zapitali kako bi to bilo iščupati svoje korijenje iz okoline koju toliko dobro poznajete i volite, i „posaditi“ se negdje drugdje, u nepoznato? Puno je prilika za takvo što danas, kažu da je svijet globalno selo, ali kada strah prevlada uvijek se nađu neka opravdanja zašto radije ostati u ugodi poznatog.

 

Sjećam se kad sam prvi put čula za EVS (European Voluntary Service), na jednom treningu od cure iz Portugala koja je provela godinu na Cipru. Pomislila sam: „Pa kako ljudi nađu vremena za tu godinu?! Što je sa stvarnim životom?“. U to vrijeme sam odrađivala staž, pripremala se za stručni ispit i planirala vjenčanje. Kakav EVS, pobogu?! Vratila sam se doma i nastavila svoj stvarni život po planu i programu. Baš je super kad za sve imate plan i rezervni plan i još barem četiri plana, za svaki slučaj! 


Nakon par mjeseci našla sam se na radionici o EVS-u koju je držala Ivana iz VCZ-a. Slučajnost? Ne vjerujem baš u slučajnosti, više mi se čini da sami biramo stvari, svjesno ili nesvjesno, i da završimo upravo tamo gdje smo trebali biti. Ivana je s nama podijelila puno informacija o EVSu, što formalnih, što iz vlastitog iskustva. Ja ni u tom trenutku nisam baš razmišljala o EVS-u kao o nekoj ozbiljnoj opciji, jednostavno se takvo što nije uklapalo u pomno osmišljenu slagalicu mog života. Dečko mi je tada bio na brodu, pa sam mu prepričavala dogodovštine s raznih radionica, i on je negdje u cijeloj toj priči primijetio interes za EVS. Dobila sam mail na tri stranice o tome da je jasno da me strah već godinama sprječava u ostvarivanju želje da živim u inozemstvu, da prihvatim i taj izazov i vidim koje su mi granice. Njemu je bilo očito da ću se, ukoliko se sad ne odvažim na to, jednog dana pitati što bi bilo da je bilo. Malo je zastrašujuće kad vas netko toliko dobro poznaje da vam kaže ono što si sami ne želite priznati, te ustraje u tome da vas podrži i onda kada sami poželite odustati. 


Moj prvi korak prema EVS-u bio je kontaktiranje Volonterskog centra Zagreb, uz upit mogu li oni biti moja sending organizacija. Nakon pozitivnog odgovora uslijedilo je pretraživanje baze projekata i odabir onih koji su pružali iskustvo u području koje me zanimalo. Tako sam našla YMCA Dublin i njihov STEP program koji mladima u dobi od 17 do 25, koji nisu završili srednju školu, pruža mogućnost da kroz neformalno obrazovanje steknu potrebna znanja i potvrde kako bi kasnije mogli nastaviti školovanje. Naziv volonterske pozicije bio je Assistant Youth Trainer, a od EVS volontera očekivalo se da pomaže profesorima tijekom nastave, radionica i treninga. Idealno za mene! Napisala sam CV i motivacijsko pismo, i samo mi je preostalo čekanje. Da vam dočaram koliko mi je sve to bilo nestvarno, samo ću reći da osim mene, mog dečka i Ivane iz VCZ nitko nije ni znao da šaljem ikakve prijave.

 

Nakon nekog vremena uslijedio je mail u kojem sam pozvana na Skype intervju s voditeljicom projekta. Unatoč silnom uzbuđenju, dobro sam se pripremila i intervju je, čak i prema mojih strašnim samokritičnim standardima, prošao super. Kroz par tjedana, kada sam već izgubila nadu da će mi se više ikad itko javiti, dobila sam pozitivan odgovor i pokrenuta je procedura trženja financija od strane organizacije domaćina kako bi bili sigurni da će projekt zaista poći u realizaciju. Mislim da mi je taj period bio najgori, ne volim čekanje, ali i to je nekako prošlo. Tada sam rekla i obitelji i prijateljima da postoji velika šansa da na godinu dana odem živjeti u Irsku, na što je većina reagirala ogromnim oduševljenjem.


Da vas poštedim dugotrajnih opisa svih sitnica u međuvremenu, projekt je odobren, ja sam kupila avionsku kartu (što mi je kasnije refundirano od strane YMCA) i stigla u Dublin 9. rujna. Uz mene je još četvero volontera, Eli iz Bugarske, Filippo iz Italije, Marina iz Španjolske i Oksana iz Ukrajine. Svatko od nas volontira na zasebnom projektu, a svi živimo u centru Dublina, u YMCA zgradi, u pojedinačnim sobama koje imaju malu kuhinju i kupaonu. Idealno za dane kada želite biti sami, a opet su vam svi blizu kada se želite družiti. Kao dio djelatnika YMCA na raspolaganju imamo teretanu, fitness programe i saunu, sve doslovno dvoja vrata od naših soba. Džeparac koji dobivamo se, barem meni, pokazao dovoljnim za normalan život, izlaske i pokoje putovanje (upravo sam se vratila s 3-dnevnog posjeta Belfastu!).

 

Projekt na kojem volontiram je sve ono što sam zamislila, jako zanimljiv i izazovan, što zbog kolega, što zbog polaznika, a što zbog same materije koju podučavamo! Kroz prvih par tjedana sam, zbog znanja teorije, iskustva koje imam, i poznavanja jezika, preuzela na sebe kolegij timskog rada, koji se evo pomalo bliži kraju. Neću vam lagati i reći da nije teško, da mi ne nedostaje dom, obitelj i prijatelji, ali tijekom ovih nekoliko mjeseci stvorila sam si dom daleko od doma, stekla nove prijatelje i, što je meni najvažnije, naučila toliko toga o sebi, vlastitim snagama, slabostima i granicama, što vjerojatno nikako drugačije ne bih mogla! 

 

A moj stvarni život i planovi? U vrijeme intervjua s YMCA položila sam stručni ispit, vjenčanje je bilo baš iz snova svega tjedan dana prije nego sam došla u Irsku, a u međuvremenu se rodila i ideja potrage za poslom negdje u inozemstvu. Sve to zvuči dosta nesigurno i nemam plan za takvu situaciju, ali znate što - nije ni potrebno, ovako je život zanimljiviji!

Objavljeno: pon, 17/03/2014 - 10:26


Tweet Button: 

New!


Info for young people in the western balkans

Potrebna vam je stručna pomoć ili savjet?

Pitajte nas!

Druge korisne poveznice