Europeiska Ungdomsportalen
Information och möjligheter för unga i hela Europa.

Višejezičnost u Europi

Višejezičnost u Europi
© fotolia.com - vladgrin
O jezičnim pravima ili što je zajedničko Hrvatima i Kusundama
Europska je unija, kao supradržavni i supranacionalni teritorij, ne samo mozaik država, nego i mozaik kultura. Iz krilatice EU-a, In varietas concordia, može se iščitati da je u njezine temelje ugrađeno promoviranje multikulturnosti, odnosno da Europska unija svoju politiku gradi na multikulturnosti. Znamo li da je jezik sastavni dio kulture, jasno je da u tom slučaju EU promovira i jezičnu raznolikost, odnosno višejezičnost. Potvrđuje to činjenica da su službeni jezici država članica ujedno i službeni jezici Europske unije. Osim toga, EU je poduzela prilično konkretne korake ka zaštiti jezične raznolikosti Europskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima i osnivanjem Europskog ureda za manje korištene jezike.  Ipak, nejedinstvo u raznolikosti proizlazi iz činjenice da države članice ne moraju ratificirati Povelju, što znači da EU manjinske jezike može zaštititi tek onoliko koliko to dopuštaju države članice. Nadalje, u praksi se potvrđuju tzv. proceduralni jezici (prije svega engleski, zatim i francuski i njemački) koji se koriste u radu Europske komisije i koji time dobivaju veći status od ostalih službenih jezika a ostaje i činjenica da su jezici neautohtonih jezičnih/etničkih manjina nezaštićeni jer Povelja štiti samo jezike autohtonih manjina. Jasno je da je u takvom kompleksnom političkom prostoru nemoguće realizirati potpunu višejezičnost i svima omogućiti služenje vlastitim jezikom u svakom trenutku, ali je zato ostvarivo i, uostalom, neophodno razvijati svijest o jednakoj vrijednosti i važnosti svakog jezičnog sustava.
 
Hrvatska se nedavno priključila političkom prostoru EU-a, što znači da mu je priključila i svoj javni komunikacijski prostor a time i svoj službeni jezik. Budući da jezici nisu samo sredstva komunikacije nego i sredstva identifikacije i vrata u različite kulture, pitanje ostvarivanja jezičnih prava (pravo na služenje određenim jezikom, pravo na slobodu govora) nije ništa manje važno od ostvarivanja ostalih prava i upravo sloboda služenja jezikom može biti važan pokazatelj (ne)demokratičnosti političkog sustava. 
 
Premda je u Hrvatskoj na državnoj razini službeni jezik samo jedan, hrvatski, to ne znači da su iz javnog prostora ostali jezici (a time i njihovi govornici) potpuno isključeni. Naprotiv, već se prema Ustavu jamči jezična ravnopravnost svim pripadnicima nacionalnih manjina. U Istarskoj su županiji, recimo, službeni i hrvatski i talijanski, što znači da zaštita manjina nije samo deklarativna. Hrvatska je, osim toga, potpisala i ratificirala Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima a jezična se prava nacionalnim manjinama jamče, između ostalog, i Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. 
 
I ovakvim, površnim pogledom na pravni aspekt promoviranja i održavanja jezične raznolikosti, može se zaključiti da Hrvatska, barem kad je u pitanju višejezičnost, u Europsku uniju nije ušla nepripremljena i da je jezična politika usmjerena stvaranju pozitivnih stavova prema različitim jezicima. Budući da je jezik nositelj komunikacijske i simboličke vrijednosti i za pojedince i za grupe, pozitivni stavovi prema jezicima podrazumijevaju pozitivne stavove prema govornicima. 
 
2012. godine objavljena je vijest da jezik plemena Kusunda izumire jer postoji još samo jedna govornica tog jezika. Budući da jedina preostala govornica nema s kime komunicirati na tom jeziku, ona ne može aktivno sudjelovati u komunikaciji s drugima, što ujedno znači smrt tog jezika, ogledala i generatora kulture. Netko će se možda zapitati na koji je način jezik nepalskog plemena povezan s jezičnom raznolikosti u Hrvatskoj. Odgovor je vrlo jednostavan. Jezik je univerzalna značajka društva; važan je faktor u stvaranju kohezije među članovima različitih zajednica, koji se njime ne samo prepoznaju nego i razlikuju od ostalih. No jezik je ujedno ulaznica u nove kulture, što znači da usvajanje novog jezika ne znači zaboravljanje onih koji su već usvojeni. Jezici ne gube svoj status i doseg samo „negdje drugdje“,  gubitak jezika gubitak je za čitavo čovječanstvo. Dovoljno je vidjeti sveprisutnost engleskoga u suvremenom svijetu da shvatimo da se ekonomska i politička moć često ogledaju i u prestižu jezika. Upravo je zato, u vremenu sve veće mobilnosti i ljudi i informacija, potrebno da pojedinci budu upoznati sa svojim jezičnim pravima i da ih zahtijevaju ako im nije omogućeno da ih ostvaruju. Na vlasti je da promovira jezičnu raznolikost sredstvima kojima raspolaže, a na pojedincima je da reagiraju ako se ona ugrožava. Negativni stavovi prema jezicima, diskriminacija jezične „drugačijosti“ simptom su netolerancije prema pojedincima i/ili grupama i indikator su većih društvenih problema. Upravo zato svi građani Hrvatske, odnedavno i građani Europe, moraju biti svjesni važne uloge svakog jezika, ne samo onog kojim se služi većina, moraju reagirati na svaku diskriminaciju, a ne samo biti pasivni promatrači.
 
Autorica: Ana Marković, Info zona