Tairseach Eorpach na hÓige

Eolas agus deiseanna do dhaoine óga ar fud na hEorpa.

The Orange Strips band
©Borjan Batagelj

Nezavisni glazbenici i samoizdavaštvo

Trebaju li mladi i nezavisni glazbenici svoj “proboj” na scenu čekati u nadi da će ih potpisati velika izdavačka kuća ili je došlo vrijeme kada mogu preuzeti stvar u svoje ruke?

 

Velik je broj mladih koji su barem neko vrijeme u svom životu učili svirati glazbeni instrument, priključili se ili osnovali bend i maštali (i još uvijek maštaju) o tome da se dugotrajnije bave glazbom, da od nje zarađuju za život. Puno je veći broj takvih, nego onih koji sanjaju da postanu superzvijezde, voze se u skupim limuzinama, kupuju vile s bazenom i demoliraju hotelske sobe. Srećom!

 

Jer u današnje je vrijeme ovo prvo moguće, čak i izvedivo – i to potpuno samostalno! Bez da se, uglavnom u lažnoj nadi, čeka potpis za veliku izdavačku kuću koja će, vodeći ih za ruku korak po korak, od njih učiniti zvijezde.

 

U drugom desetljeću 21. stoljeća diskografska je industrija u konstantnom padu. Smanjuje se prodaja fizičkih izdanja, smanjuje se i profit. Vodeći ljudi industrije kažu da je svemu kriv internet i napredak tehnologije – paradoksalno, oni razlozi zbog kojih većina drugih industrija i djelatnosti napreduje! Prava je istina da se desetljećima profit krivo raspoređivao i da su diskografi, distributeri i preprodavači zadržavali neopravdano visok postotak zarade za sebe, ostavljavši autorima i izvođačima (bez kojih cijele industrije ne bi ni bilo!) ono što možemo nazivati mrvicama, tek 10 do 15% ukupne zarade. Doduše, dugo su vremena glazbenici bili nemoćni, jer nisu imali dugog izbora za izdavanje svoje glazbe. Nisu mogli sami kupiti velike i skupe uređaje za masovnu proizvodnju ploča, kazeta ili CD-ova, nisu imali svoju mrežu distribucije kao ni svoje dućane širom svoje zemlje ili svijeta.

 

Danas je situacija dijametralno suprotna – za tiskanjem ploča ili “prženjem” CD-a nema potrebe, pošto su audio zapisi dostupni u digitalnom obliku a širokopojasni internet dopušta da ih se preuzme vrlo jeftino i brzo ili čak preslušava u realnom vremenu – i to ne samo putem računala, već i tableta, pametnih telefona pa čak i “smart” TV uređaja! Tehnologija je omogućila da se na isti način radi distribucija, a viralne društvene mreže fantastičan su način besplatne promocije.

 

Mladi se glazbenici često pitaju: “A gdje je tu zarada?”

 

Nema je, kao što za većinu njih nije bilo ni prije! Od prodaje albuma zarađivali su samo oni s velikim nakladama, a svi oni koji su prodavali po nekoliko stotina ili čak do nekoliko tisuća primjeraka (a to se realno odnosi na oko 99% glazbenika iz malih zemalja poput Hrvatske, Slovenije, Bosne, Srbije) nisu imali realnu zaradu od toga. Za male, neovisne glazbenike zarada je u nastupima, prodaji “merchandise-a” odnosno majica, torbi, bedževa i druge promo robe, a kod onih koji imaju malo više sreće da ih mediji “zavrte” nešto češće dio zarade je i u autorskim odnosno izvođačkim tantijemima.

 

Može li se od ovakve vrste “posla” živjeti? Odgovor je jednostavan – jednako lako ili teško kao i od drugih poslova, pogotovo u umjetnosti. A je li način da glazbenici budu sami sebi izdavači, distributeri i promotori onaj pravi ili tek prolazni trend – to oni trebaju prosuditi sami.

 

Za kraj, istaknimo primjer grupe “Radiohead”, jednog od najvećih i najutjecajnijih bendova 21. stoljeća, koji su nakon izdavanja 6 albuma za jednog od najvećih britanskih diskografa i nakon stjecanja svjetske slave odlučili raskinuti diskografski ugovor, krenuti u izdavaštvo i sve popratne aktivnosti sami, te ponudili svoj album “IN RAINBOWS” iz 2007. za donaciju koju sam kupac određuje (a mogla je biti i nula!). Rezultat toga je preko 12 milijuna preuzimanja albuma, s prosječnom donacijom u visini od 2,50 eura – iznosom koji je kompletan išao bendu kao autorima i izvođačima, te je album unatoč naizgled niskoj cijeni postao onaj od kojeg je bend do tada najviše profitirao.

 

Autor: Udruga za mlade Alfa Albona