Mentalne barijere teško se ruše

Kroz opušteni razgovor gosti su, između ostalog, ukazali na neke jednostavno uklonjive barijere sa kojima se svakodnevno susreću. – Ljudi misle da su kosine na pješačkim prijelazima riješene ali na svakom ima skala – upozorio je Eldis, a Senka je dodala kako će se, kada se ulica prilagodi osobama u kolicima, olakšati i slabo i teško pokretnima te majkama sa djecom. Ivan je dodao da smatra čudnim što se po gradu ne postavljaju zvučni semafori. – Na nekim mjestima su prilikom rekonstrukcije uklonjeni a nisu vraćeni – istaknuo je Ivan.

Nikola se osvrnuo, kroz svoje iskustvo rada s kvadriplegičarima u udruzi spinalno ozlijeđenih, na neadekvatan odnos države prema osobama s invaliditetom. – Zaposlilo sam se kao psiholog, na pola radnog vremena, i to odmah nakon fakulteta – objasnio je i dodao da je u tom području potrebna temeljita promjena i bolje ulaganje sredstava. – Ljudi su fokusirani na ono što ne mogu, a ne na ono što mogu učiniti, i nema nekoga tko bi im to mogao osvijestiti – upozorio je Nikola, a Senka je navela podatak da je program dodjele osobnih asistenata, koji umnogome pomažu socijalizaciji, zapeo na financiranju.

Istaknula je s druge strane da se, prema njenom iskustvu, sve više osoba sa invaliditetom uključuje u svijet rada, i predrasuda prema kojima su sve osobe sa invaliditetom nemoćne i pripadaju sustavu socijalne skrbi sve je manje.
– Najveća predrasuda je da osobe sa invaliditetom trebaju biti jedinstvene. Predrasuda je da osobe sa invaliditetom nemaju predrasuda – naglasio je Ivan, dok je Eldis naveo primjer osoba koje mu se nastave obraćati kao djetetu i nakon što objasni da je diplomirao. – Ljudima se ne da razmišljati, zadrže se na tom dojmu od prvih par minuta... Ako je nešto drugačije, ne znači da je lošije – rekao je, a Senka je dodala da je lakše rušiti arhitektonske barijere nego barijere u glavama.

Nikola je istaknuo da je sve manje hostilnih predrasuda, ali postoje implicitne predrasude koje nisu ni osviještene ali su duboko ukorijenjene. – Da bi se takve predrasude isključile potreban je česti kontakt – smatra on, a Ivan je dodao kako je dobio više upita od mladih što je to bijeli štap, nego od starijih osoba.

U skladu s tematikom filma koji je slijedio u večernjem dijelu programa, dotaknuli su se i putovanja. – Nema pretjerane filozofije – oslanjate se na slučajne prolaznike i snalazite se s raznoraznim taksistima. Za izlazak u Splitu prepostavka je da ne ideš sam, ali ako ti se baš ide i nemaš s kime, i zaštitar će ti pomoći ući – prepričao je Edo i dodao da nema negativnih iskustava.

Prisjetio se kako je na ekskurziji otkrio da dvorac Schönbrunn, koji je na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine, ima ugrađen – lift, a Senka se nadovezala sa svojim iskustvom u Rimu, gradu čijim kulturnih spomenicima osobe u kolicima bez problema pristupaju zahvaljujući čeličnim rampama. – Mi znamo imati negativan stav, nije u nas sve najgore – upozorio je Ivan i naveo primjer svjetskih sveučilišta u kojima slijepim osobama asistenti čitaju tekstove umjesto da im se prilagode ekrani.

Kao pozitivan primjer Senka je navela pristupačnost splitskih plaža za invalide, a Vesna Maksimović iz Upravnog odjela za socijalnu skrb Grada Splita dodala je da je Split jedini grad na čijim je stranicama istaknuta mapa pristupačnosti. – Kada se gradi neka nova zgrada, da li bi se moglo pozvati osobe sa nekim oštećenjima da testiraju koliko je ta zgrada stvarno prilagođena – predložio je Eldis i naveo uspješnu suradnju za vrijeme izgradnje nove zgrade FESB-a čiji je student bio, kada su ga pozvali da pogleda nacrte i predloži izmjene.
Svi su zaključili da se neke barijere uklanjaju, ali se promjene događaju polako.

– Dok se veći broj osoba sa invaliditetom ne uključi i ne počne boriti za sebe, neće biti bolje – zaključio je Ivan.

Autor: Maja Karačić, Info zona