Navigation path

Left navigation

Additional tools

Europska komisija - Govor - [Vjerodostojan je izgovoreni tekst]

Stanje u Uniji 2015. Trenutak za poštenje, jedinstvo i solidarnost

Strasbourg, 9 rujan 2015

Jean-Claude JUNCKER
Predsjednik Europske komisije

 

Predsjedniče,

poštovani članovi Europskog parlamenta,

danas, prvi put tijekom svojeg mandata kao predsjednik Europske komisije, imam čast govoriti u ovom domu o stanju naše Europske unije.

Stoga bih podsjetio na političku važnost ovog vrlo posebnog institucionalnog momenta.

Govor o stanju Unije izrijekom je predviđen u okvirnom sporazumu kojim se uređuju odnosi između Europskog parlamenta i Europske komisije. U tom sporazumu stoji da se „[s]vake godine na prvom djelomičnom zasjedanju u rujnu održava rasprava o stanju Unije u kojoj predsjednik Komisije drži govor dajući pregled za tekuću godinu i navodeći prioritete za sljedeće godine. U tom smislu predsjednik Komisije istodobno pisanim putem iznosi Parlamentu glavne misli vodilje u pripremi Programa rada Komisije za sljedeću godinu.”

Govor o stanju Unije zahtijeva od predsjednika Komisije da analizira trenutačnu situaciju u Europskoj uniji i odredi prioritete za dolazeći rad.

Time se pokreće i međuinstitucijski proces koji će dovesti do novog programa rada Komisije za sljedeću godinu.

Zajedno s Fransom Timmermansom, svojim prvim potpredsjednikom, jutros sam se pismeno obratio predsjednicima dvaju europskih suzakonodavaca: predsjedniku Martinu Schulzu i luksemburškom premijeru Xavieru Bettelu, koji trenutno predsjedava rotirajućim predsjedništvom Vijeća. U tom su pismu detaljno navedene aktivnosti koje Komisija namjerava poduzeti u okviru zakonodavnog rada i drugih inicijativa odsad do kraja 2016. Predlažemo ambicioznu, usredotočenu i intenzivnu zakonodavnu agendu, koja će od Komisije, Parlamenta i Vijeća zahtijevati blisku i učinkovitu suradnju.

Sada neću ulaziti u pojedinosti naše zakonodavne agende. O tome će se u sljedećim tjednima voditi strukturirani dijalog s Parlamentom i Vijećem.

No smatram da danas nije trenutak za tu temu.

Prvi sam predsjednik Komisije čiji su nominacija i odabir izravan ishod rezultata izbora za Europski parlament u svibnju 2014.

S obzirom na to da sam u predizbornoj kampanji nastupio kao vodeći kandidat, imao sam mogućnost biti predsjednik s izraženijom političkom dimenzijom.

Ta politička uloga predviđena je osnivačkim ugovorima, na temelju kojih su države članice povjerile Komisiji zadaću promicanja općih interesa Unije. To je razumijevanje međutim oslabilo tijekom kriznih godina.

Zato sam u rujnu prošle godine u ovom domu rekao da želim voditi političku Komisiju. Izrazito političku Komisiju.

Nisam to rekao zato što mislim da sve treba pretvoriti u politička pitanja.

Rekao sam to jer smatram da smo zbog silnih izazova s kojima je Europa trenutno suočena i na unutarnjem i na vanjskom planu prisiljeni pristupiti im s izrazito političkog stajališta, imajući u vidu političke posljedice svojih odluka.

Nedavni događaji potvrda su hitne potrebe za političkim pristupom u Europskoj uniji.

Nije vrijeme za rad prema navikama.

Nije vrijeme za križanje stavki s popisa zadataka i provjeru toga koje su sektorske inicijative uvrštene u govor o stanju Unije.

Nije vrijeme za brojanje toga koliko se puta u govoru o stanju Unije pojavljuju riječi „socijalno”, „ekonomsko” i „održivo”.

Vrijeme je za iskrenost.

Vrijeme je za to da se otvoreno govori o velikim problemima s kojima je suočena Europska unija.

 

Zato što naša Europska unija trenutno nije u dobrom stanju.

 

U Uniji nema dovoljno Europe.

U Uniji nema ni dovoljno Unije.

 

To moramo promijeniti. To moramo promijeniti odmah.

 

Izbjeglička kriza: imperativ za djelovanje kao Unija

Bez obzira na to što se navodi u programima rada i zakonodavnim agendama, prvi je prioritet danas rješavanje izbjegličke krize.

Od početka godine prema Europi uputilo se gotovo 500 000 osoba. Velika većina bježi od rata u Siriji, terora Islamske države u Libiji ili diktature u Eritreji. Najpogođenije su države članice Grčka, s više od 213 000 izbjeglica, Mađarska, s više od 145 000, i Italija, s više od 115 000.

Brojke su impozantne. Nekima i zastrašujuće.

No sada nije vrijeme za strah. Vrijeme je za hrabro, odlučno i organizirano djelovanje Europske unije, njezinih institucija i svih njezinih država članica.

Pitanje je to prvenstveno humanosti i ljudskog dostojanstva. Za Europu je to i pitanje povijesne pravednosti.

Mi, Europljani, trebamo se podsjetiti da je Europa kontinent na kojemu je gotovo svatko u nekom trenutku bio izbjeglica. Naša je zajednička povijest obilježena milijunima Europljana koji su bježali zbog vjerskih ili političkih progona, rata, diktature i ugnjetavanja.

U 17. stoljeću hugenoti su bježali iz Francuske.

Židovi, Sinti, Romi i mnogi drugi bježali su iz Njemačke tijekom nacističkog užasa 1930-ih i 1940-ih.

Španjolski republikanci bježali su u izbjegličke kampove na jugu Francuske krajem 1930-ih nakon poraza u građanskom ratu.

Mađarski revolucionari bježali su u Austriju nakon što su sovjetski tenkovi ugušili njihov ustanak protiv komunističkih vlasti 1956.

Građani Češke i Slovačke bježali su u druge europske zemlje nakon gušenja Praškog proljeća 1968.

Stotine i tisuće osoba bile su prisiljene pobjeći iz svojih domova nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Jesmo li zaboravili zašto je prezime McDonald češće u SAD-u nego u ukupnom stanovništvu Škotske? Da postoji razlog zašto su obitelji O'Neill i Murphy brojnije u SAD-u nego u Irskoj?

Jesmo li zaboravili da 20 milijuna ljudi poljskog podrijetla živi izvan Poljske zbog političkog i gospodarskog iseljavanja nakon mnogih promjena granice, progona i prisilnog raseljavanja tijekom često bolne poljske povijesti?

Jesmo li zaista zaboravili da je u Europi nakon razaranja Drugog svjetskog rata 60 milijuna ljudi bilo u izbjeglištvu? Da je 1951., kao rezultat tog strašnog europskog iskustva, uspostavljena Ženevska konvencija o statusu izbjeglica, globalni režim zaštite zahvaljujući kojemu se pruži utočište svakome tko prijeđe granice Europe bježeći od rata i totalitarnog ugnjetavanja?

Mi, Europljani, trebali bismo znati i nikada ne bismo smjeli zaboraviti zašto je pružanje utočišta i poštovanje temeljnog prava na azil tako važno.

Govorio sam ranije da se prerijetko ponosimo našom europskom baštinom i našim europskim projektom.

Ipak, unatoč svojoj krhkosti i predodžbi o vlastitim slabostima, danas je Europa mjesto utočišta.

Danas je Europa svjetionik nade i sigurna luka u očima žena i muškaraca s Bliskog istoka i iz Afrike.

Zbog toga moramo biti ponosni, ne uplašeni.

Europa je danas, unatoč mnogim razlikama među državama članicama, daleko najbogatiji i najstabilniji kontinent na svijetu.

Imamo sredstva za pomoć onima koji bježe od rata, terora i ugnjetavanja.

Znam da će se mnogi složiti sa mnom, ali istodobno dodati kako Europa ne može prihvatiti svakoga.

Istina je da Europa ne može ponuditi izlaz iz bijede cijelome svijetu. No budimo iskreni i sagledajmo stvari iz pravilne perspektive.

U Europu trenutno svakako dolazi znatan, dosad nezabilježen broj izbjeglica. Oni, međutim, čine tek 0,11 % ukupnog stanovništva EU-a. U Libanonu izbjeglice čine 25 % stanovništva. Zemlja je to koja raspolaže tek jednom petinom bogatstva koje postoji u Europskoj uniji.

Budimo otvoreni i iskreni prema našim zabrinutim građanima: izbjeglička kriza neće prestati sve dok u Siriji traje rat i dok u Libiji vlada teror.

Možemo graditi zidove i podizati ograde. Ali zamislite na trenutak sebe, s djetetom u naručju, dok se svijet koji poznajete raspada. Nema cijene koju ne biste bili spremni platiti, zida koji ne biste preskočili, mora koje ne biste preplivali i granice koju ne biste prešli kad biste bježali od rata i okrutnosti takozvane Islamske države.

Stoga je krajnje vrijeme da se prijeđe na djelo kako bi se upravljalo izbjegličkom krizom. Alternativa tome ne postoji.

Posljednjih se tjedana često pokazivalo prstom na druge. Države članice optuživale su se da ne čine dovoljno ili da postupaju pogrešno. Prstom se najčešće pokazivalo iz nacionalnih glavnih gradova prema Bruxellesu.

Svi bismo se mogli ljutiti zbog tog međusobnog optuživanja, ali, pitam se, kome bi to služilo? Ljutnja ne pomaže nikome. Osim toga, pokušaj prebacivanja krivnje na drugoga često samo ukazuje na to da političarima izmiče tlo pod nogama zbog neočekivanih događaja.

Umjesto toga, trebali bismo se prisjetiti dogovora o onome što nam može pomoći u trenutnoj situaciji. Vrijeme je da sagledamo dostupne mogućnosti i zagrabimo naprijed.

Ne počinjemo ispočetka. Komisija od početka 2000-ih stalno iznosi zakonodavne prijedloge radi izgradnje Zajedničkog europskog sustava azila. A Parlament i Vijeće te su prijedloge donosili, dio po dio. Posljednji dio zakonodavstva stupio je nedavno na snagu, u srpnju 2015.

Diljem Europe sada imamo zajedničke standarde o tome kako primamo tražitelje azila imajući u vidu njihovo dostojanstvo i kako obrađujemo njihove zahtjeve za azil, kao što imamo i zajedničke kriterije koji se upotrebljavaju u našim neovisnim pravosudnim sustavima kako bi se utvrdilo tko ima pravo na međunarodnu zaštitu.

Međutim, te je standarde potrebno primjenjivati i poštovati u praksi, što se očito još ne događa kao što možemo svakodnevno vidjeti na televiziji. Komisija je prije ljeta morala započeti s prvim nizom od 32 postupka zbog povrede europskog zakonodavstva kako bi podsjetila države članice na ono na što su ranije pristale, a uskoro će uslijediti i drugi niz. Sve države članice moraju primjenjivati europsko zakonodavstvo. To mora biti očito u Uniji koja se temelji na vladavini prava.

Komisija, Parlament i Vijeće u proljeće su izjavili da su zajednički standardi azila važni, ali da nisu dovoljni za nošenje s trenutnom izbjegličkom krizom. Komisija je predstavila sveobuhvatni Europski migracijski program u svibnju. Ne bi bilo pošteno reći da se od tada ništa nije poduzelo.

Utrostručili smo prisutnost na moru. Od tada je spašeno više od 122 000 života. Svaki je izgubljeni život tragedija, ali su spašeni mnogi koji bi inače stradali – povećanje od 250 %. U zajedničkim operacijama koje Frontex koordinira u Italiji, Grčkoj i Mađarskoj sudjeluje 29 država članica i zemalja pridruženih Schengenu. Riječ je o 120 gostujućih časnika iz 20 zemalja, 31 brodu, 3 helikoptera, 4 zrakoplova s nepomičnim krilima, 8 patrolnih automobila, 6 vozila s uređajima za toplinsko snimanje i 4 prijevozna vozila. To je prva mjera europske solidarnosti u praksi, ali će biti potrebno poduzeti više.

Udvostručili smo napore kako bismo suzbili krijumčarenje i razbili skupine koje trguju ljudima. Sada se teže dolazi do jeftinih brodova pa manje ljudi izlaže živote opasnosti u plovilima koja su nestabilna i neprikladna za plovidbu. Zbog toga se put preko središnjeg dijela Sredozemnog mora stabilizirao te je tijekom kolovoza pristiglo 115 000 osoba, jednako kao prošle godine. Sada moramo u sličnoj mjeri stabilizirati put kroz Balkan, koji su očito zanemarili svi tvorci politika.

Osim toga, Europska unija najveći je donator u naporima koje svijet poduzima kako bi se ublažila sirijska izbjeglička kriza. Europska komisija i države članice mobilizirale su otprilike četiri milijarde eura za humanitarnu, razvojnu, gospodarsku i stabilizacijsku pomoć namijenjenu Sirijcima u njihovoj zemlji te izbjeglicama i zajednicama koje ih ugošćuju u susjednim zemljama, Libanonu, Jordanu, Iraku, Turskoj i Egiptu. Upravo danas pokrenuli smo dva nova projekta kako bismo osigurali školovanje i sigurnost opskrbe hranom za 240 000 sirijskih izbjeglica u Turskoj.

Zajednički smo se obvezali da ćemo sljedeće godine preseliti više od 22 000 ljudi koji se nalaze izvan Europe, čime smo pokazali solidarnost sa svojim susjedima. Riječ je, naravno, o vrlo skromnom doprinosu u odnosu na nadljudske napore Turske, Jordana i Libanona koji su udomili više od četiri milijuna sirijskih izbjeglica. Ohrabruje me to što su neke države članice voljne znatno povećati naše europske napore u vezi s preseljenjem. Zbog toga ćemo vrlo brzo moći predstaviti strukturirani sustav kojim će se sustavnije objediniti europski napori u vezi s preseljenjem.

Europa je očito podbacila kad je riječ o zajedničkoj solidarnosti prema izbjeglicama koji su pristigli na naše područje.

Jasno je da se države članice u koje pristiže većina izbjeglica, trenutno su to Italija, Grčka i Mađarska, ne mogu same nositi s tim izazovom.

Zbog toga je Komisija u svibnju već predložila mehanizam za krizne situacije kako bi iz Italije i Grčke za početak premjestila 40 000 osoba koje traže međunarodnu zaštitu.

Zato danas predlažemo drugi mehanizam za krizne situacije radi premještanja dodatnih 120 000 osoba iz Italije, Grčke i Mađarske.

Za to je potrebno iskazati se u europskoj solidarnosti. Od država članica do ljeta nismo dobili potporu kojoj sam se nadao. Međutim, vidim da se raspoloženje mijenja, a vjerujem i da je krajnje vrijeme za to.

Pozivam države članice da na izvanrednom sastanku Vijeća ministara unutarnjih poslova zakazanom za 14. rujna donesu prijedloge Komisije o hitnom premještanju ukupno 160 000 izbjeglica. Trebamo djelovati odmah. Ne možemo ostaviti Italiju, Grčku i Mađarsku same, jednako kao što ne bismo ostavili bilo koju drugu državu članicu EU-a. Danas ljudi bježe iz Sirije i Libije, ali bi sutra to lako mogla biti Ukrajina.

Europa je u svojoj prošlosti već počinila pogrešku razlikovanja Židova, kršćana, muslimana. Kada je riječ o izbjeglicama, ne postoji religija, vjera ni filozofija.

Ne podcjenjujte hitnost. Ne podcjenjujte nužnost potrebe našeg djelovanja. Zima se približava – pomislite na obitelji koje spavaju u parkovima i željezničkim postajama u Budimpešti, šatorima u Traiskirchenu ili na obalama Kosa. Što će im se dogoditi u hladnim, zimskim noćima?

Naravno, problem se neće riješiti samo premještanjem. Istina je da trebamo bolje razdvojiti one za koje je jasno da ih treba međunarodno zaštititi i za koje je stoga veoma izgledno da će im se odobriti azil od onih koji napuštaju svoju zemlju zbog drugih razloga koji nisu obuhvaćeni pravom na azil. Zbog toga Komisija danas predlaže popis EU-a sigurnih zemalja porijekla. Tim će se popisom omogućiti državama članicama da ubrzaju postupke azila za državljane zemalja za koje se smatra da je u njima sigurno živjeti. Smatramo da se ta pretpostavka sigurnosti mora primjenjivati za sve zemlje za koje je Europsko vijeće jednoglasno utvrdilo da ispunjuju osnovne kriterije iz Kopenhagena za članstvo u EU-u, koji se odnose na demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava. Trebala bi se primjenjivati i na ostale moguće zemlje kandidatkinje zapadnog Balkana, s obzirom na napredak koji ostvare prema statusu kandidata.

Naravno, svjestan sam da je popis sigurnih zemalja samo pojednostavnjenje postupka. Taj popis ne može uskratiti temeljno pravo na azil tražiteljima azila iz Albanije, Bosne i Hercegovine, bivše jugoslavenske Republike Makedonije, Kosova, Crne Gore, Srbije i Turske. Ali zbog njega se nacionalna tijela mogu usredotočiti na one izbjeglice kojima će se azil puno vjerojatnije odobriti, osobito na izbjeglice iz Sirije. A u sadašnjoj je situaciji to usredotočavanje vrlo potrebno.

Vjerujem i da je, uz mjere koje je odmah potrebno poduzeti za rješavanje sadašnjih hitnih situacija, vrijeme da pripremimo temeljitiju promjenu načina na koji rješavamo zahtjeve za azil – a osobito Dublinskog sustava na temelju kojega zahtjeve za azil mora rješavati zemlja prvog ulaska.

Treba nam više Europe u našoj politici o azilu. Treba nam više Unije u našoj politici o izbjeglicama.

Da bismo imali istinski europsku politiku o izbjeglicama i azilu, moramo trajno ugraditi solidarnost u svoje propise i politički pristup. Zbog toga Komisija danas predlaže trajni mehanizam za premještanje kojim ćemo u budućnosti moći brže rješavati krizne situacije.

Zajednička politika o izbjeglicama i azilu zahtijeva dodatno približavanje politika o azilu nakon dodjele statusa izbjeglice. Države članice trebaju ponovno razmotriti svoje politike potpore, integracije i uključivanja. Komisija je spremna proučiti kako se to može poduprijeti iz fondova EU-a. A ja snažno zastupam pravo tražitelja azila na rad i na zarađivanje vlastitog novca tijekom obrade njihova zahtjeva.

Objedinjena politika o izbjeglicama i azilu ujedno zahtijeva jače zajedničke napore za osiguranje naših vanjskih granica. Srećom, odustali smo od graničnih kontrola među državama članicama u schengenskom području kako bismo zajamčili slobodno kretanje ljudi, jedinstven simbol europske integracije. Međutim, druga je strana medalje slobodnog kretanja ta da moramo više surađivati kako bismo upravljali vanjskim granicama. Naši građani to očekuju od nas. Komisija je rekla u svibnju, a ja sam rekao za vrijeme svoje izborne kampanje: moramo znatno ojačati Frontex i izgraditi ga u potpuno operativni europski sustav granične policije i obalne straže. Izvedivo svakako jest. Ali koštat će. Komisija smatra da je to dobro ulaganje. Zbog toga predlažemo da prije kraja godine poduzmemo ambiciozne korake prema europskoj graničnoj policiji i obalnoj straži.

Istinski ujedinjena europska migracijska politika znači i da trebamo razmotriti otvaranje zakonitih putova za migraciju. Budimo otvoreni: to nam neće pomoći u rješavanju trenutačne izbjegličke krize. Ali ako se prema Europi otvori više sigurnih i nadziranih putova, možemo bolje upravljati migracijom i smanjiti privlačnost nezakonita rada krijumčara ljudi. Ne zaboravimo, mi smo sve stariji kontinent u demografskom padu. Trebat će nam nadareni ljudi. S vremenom se migracija mora preobraziti iz problema koji treba rješavati u dobro upravljan resurs. Kako bi se to ostvarilo, Komisija će početkom 2016. predstaviti dobro osmišljen paket za zakonitu migraciju.

Do trajnog rješenja doći ćemo samo ako budemo rješavali temeljne uzroke, razloge zašto se trenutno suočavamo s ovom važnom izbjegličkom krizom. Naša europska vanjska politika mora biti odlučnija. Više si ne možemo priuštiti neznanje ni razjedinjenost kad je riječ o ratu ili nestabilnosti u našem susjedstvu.

EU i države članice trebaju više činiti u Libiji kako bi surađivale s regionalnim partnerima da osiguraju da se uskoro osnuje vlada nacionalnog jedinstva. Moramo biti spremni pomoći takvoj vladi, svim dostupnim instrumentima EU-a, da odmah nakon osnivanja stanovništvu pruži sigurnost i usluge. Naša razvojna i humanitarna pomoć morat će doći odmah i biti sveobuhvatna.

Htio bih ujedno istaknuti da ulazimo u petu godinu sirijske krize kojoj se kraj ne nazire. Međunarodna je zajednica zasad iznevjerila sirijski narod. Europa je iznevjerila sirijski narod.

Danas pozivam na europsku diplomatsku ofenzivu za rješavanje kriza u Siriji i Libiji. Trebamo snažniju Europu kad je u pitanju vanjska politika. I vrlo mi je drago što je Federica Mogherini, naša odlučna Visoka predstavnica, pripremila temelje za takvu inicijativu svojim diplomatskim uspjehom u pregovorima o iranskom nuklearnom programu. I što je spremna blisko surađivati s državama članicama u nastojanju da se u Siriji i Libiji dođe do mira i stabilnosti.

Kako bi se olakšao Federicin posao, Komisija danas predlaže osnivanje kriznog uzajamnog fonda, koji će početi s 1,8 milijardi EUR iz zajedničkih financijskih sredstava EU-a za rješavanje kriza u područjima Sahela i jezera Čad, na Rogu Afrike i sjeveru Afrike. Želimo pomoći u stvaranju trajne stabilnosti, na primjer, stvaranjem mogućnosti za zapošljavanje u lokalnim zajednicama, i time rješavati temeljne uzroke destabilizacije, prisilnog iseljavanja i nezakonite migracije. Očekujem da sve države članice EU-a daju doprinos i da budu jednako ambiciozne kao i mi.

Ne želim stvoriti iluziju da će se izbjeglička kriza okončati uskoro. Jer neće. Ali guranje brodova od pristaništa, potpaljivanje izbjegličkih logora i pretvaranje da ne vidimo jadne i bespomoćne, to nije Europa.

Europa je pekar na Kosu koji svoj kruh dijeli gladnima i umornima. Europa su studenti u Münchenu i Passauu koji donose odjeću novopristiglim izbjeglicama na željezničkom kolodvoru. Europa je policajac u Austriji koji želi dobrodošlicu iscrpljenim izbjeglicama nakon prelaska granice. To je Europa u kojoj ja želim živjeti.

Kriza je surova i turobna, a put je još dug. Računam na vas, u ovom domu, i na sve države članice da pokažemo europsku hrabrost i nastavimo, u skladu sa zajedničkim vrijednostima i poviješću.

 

Nov početak za Grčku, europodručje i europsko gospodarstvo

Gospodine predsjedniče, poštovane zastupnice i zastupnici,

rekao sam da danas želim govoriti o važnim pitanjima. Zato se u ovom govoru o stanju Unije moram dotaknuti stanja u Grčkoj i širih pouka koje smo izvukli iz pete godine grčke krize, čiji se učinak i dalje osjeća u europodručju i europskom gospodarstvu te društvu u cjelini.

U pregovorima o Grčkoj naše je strpljenje od početka godine na kušnji. Izgubljeno je puno vremena i puno povjerenja. Mostovi su spaljeni. Ono što je izrečeno ne može se tek tako povući.

Bili smo svjedoci političkog poziranja, svađa i nesmotrenog nabacivanja uvredama.

Prečesto smo svjedočili tome kako ljudi misle da mogu samovoljno nametati svoja stajališta bez uzimanja u obzir mišljenja drugih.

Bili smo svjedoci manipulativnog izazivanja suparništva među demokracijama europodručja. Tijekom tih mjeseci oporavak i nova radna mjesta koji su u Grčkoj zabilježeni prošle godine jednostavno su iščeznuli.

Kao cjelina, našli smo se nad ponorom.

I ponovno smo, tek na samom rubu, uvidjeli širu sliku i preuzeli vlastite odgovornosti.

U konačnici, dogovor je postignut, a preuzete su obveze ispunjene i provedene. Ponovno se uspostavlja povjerenje iako je ono i dalje veoma krhko.

Ne ponosim se svim aspektima ostvarenih rezultata. No ponosan sam na timove u Europskoj komisiji koji su tijekom kolovoza neprekidno i neumorno radili kako bi premostili velike razlike u stajalištima i pronašli rješenja u interesu Europe i grčkog naroda.

Znam da nisu svi bili zadovoljni Komisijinim postupcima.

Mnogi grčki političari nisu bili sretni zbog našeg ustrajanja na provedbi reformi u Grčkoj, prije svega u području neodrživog mirovinskog sustava i nepoštenog poreznog sustava.

Mnogi drugi europski političari nisu mogli razumjeti zašto Komisija i dalje sudjeluje u pregovorima. Neki nisu mogli razumjeti zašto jednostavno nismo sve pregovore prepustili stručnjacima Međunarodnog monetarnog fonda; zašto smo ponekad govorili i o socijalnoj dimenziji programskih obveza te ih zatim izmjenjivali kako bi se uzeo u obzir njihov učinak na najranjivije slojeve društva; ili što sam se osobno usudio stalno naglašavati da bi članstvo u euru trebalo biti nepovratno.

 

Gospodine predsjedniče, poštovane zastupnice i zastupnici,

Komisijina ovlast u pregovorima s državom koja podliježe programu pomoći, što je slučaj s Grčkom, ima vrlo jasne temelje: Ugovor o Europskoj uniji, u kojem se Komisija poziva da promiče interese Unije i osigura poštovanje ugovora. Iz tog ugovora proizlazi i odredba Ugovora, koju su odobrile sve države članice, kojom se članstvo u euru definira nepovratnim.

Sve dok države članice ne izmijene osnivačke ugovore, vjerujem da Komisija i sve ostale institucije EU-a imaju jasnu ovlast i dužnost da učine sve u svojoj moći za očuvanje integriteta europodručja.

Nadalje, Ugovorom o europskom stabilizacijskom mehanizmu (ESM), koji su ratificirale sve države članice europodručja, Komisiji je izričito povjerena zadaća vođenja programskih pregovora s državama članicama. To smo dužni činiti u suradnji s Europskom središnjom bankom i, kada je to moguće, s Međunarodnim monetarnim fondom. Naše ovlasti u tom pogledu su jasne.

Kada se u osnivačkim ugovorima govori o Komisiji, Komisiju smatram institucijom pod političkim vodstvom predsjednika i kolegija povjerenika. Zbog toga pregovore s Grčkom nisam prepustio samoj Komisijinoj birokraciji, unatoč njihovoj velikoj stručnosti i zahtjevnom radu. No redovito sam, često i nekoliko puta dnevno, osobno razgovarao s našim stručnjacima kako bih ih usmjerio ili prilagodio njihov rad. Isto sam tako vodio računa o tome da se svaki tjedan na sastancima Kolegija o stanju pregovora s Grčkom vode opširne i izrazito političke rasprave.

Jer pitanje povećanja PDV-a ne samo na restorane već i na obrađenu hranu nije samo tehničko pitanje. To je ujedno i političko i socijalno pitanje.

Ni povećanje PDV-a na lijekove u zemlji u kojoj zbog krize 30 % stanovništva više nije pokriveno sustavom javnog zdravstva nije tehničko, već u velikoj mjeri političko pitanje. Kao niti smanjenje vojnih troškova u zemlji čiji su vojni rashodi i dalje među najvećima u EU-u.

Sasvim sigurno nije riječ o tehničkom pitanju kada se odlučuje o tome hoće li se smanjiti mirovine za najsiromašnije slojeve društva ili minimalna plaća, ili će se umjesto toga uvesti porez grčim brodovlasnicima.

Naravno, brojevi u onome što je danas treći grčki program moraju u konačnici držati vodu. To smo postigli vodeći računa o socijalnoj pravednosti. Detaljno sam pročitao izvješće Trojke Europskog parlamenta. Nadam se da možete vidjeti da smo iz toga izvukli pouke; da smo prvi put proveli procjenu socijalnog učinka programa pomoći. Premda iskreno priznajem da je Komisija ponekad u tim pregovorima morala pristati na kompromis.

Ono što smatram bitnim jest da je u konačnici postignut kompromis na koji je pristalo svih 19 država članica europodručja, uključujući Grčku.

Nakon tjedana pregovora, ograničenog napretka, višestrukih koraka unatrag, brojnih kriznih trenutaka, često uz dobru dozu dramatičnosti, 19. kolovoza potpisali smo program potpore stabilnosti za Grčku.

Sada kada je novi program na snazi, želim da on bude znak novog početka, i za Grčku i za cijelo europodručje.

Budimo iskreni: tek smo na početku novog, dugog putovanja.

Za Grčku je iznimno važno da provede dogovorene mjere. U tom pogledu mora postojati sveobuhvatna politička odgovornost.

Prije nego što smo postigli završni dogovor, u mojem su uredu bili čelnici svih najvažnijih grčkih političkih skupina. Svi su obećali da će pružiti potporu tom dogovoru, a prva potvrda preuzetih obveza bilo je njihovo izglasavanje novog programa i prva tri vala reformi u grčkom parlamentu. Očekujem da će se držati dane riječi i da će obveze preuzete dogovorom biti ispunjene, neovisno o tome tko je na vlasti. Grčkoj je potrebna sveobuhvatna potpora i pravovremena provedba reformi kako bi se među grčki narod i u grčko gospodarstvo vratilo povjerenje.

Program je jedna od mjera, ali sam po sebi nije dovoljan za povratak Grčke na put održivog rasta. Komisija će biti uz Grčku kako bi se osigurala provedba reformi te ćemo pomoći Grčkoj da utvrdi strategiju rasta koja će imati grčki identitet i biti pod grčkim vodstvom.

Od modernizacije javne uprave do neovisnosti porezne uprave, Komisija će zajedno s europskim i međunarodnim partnerima osigurati tehničku pomoć prilagođenu potrebama Grčke. To će biti glavna zadaća nove Službe za potporu strukturnim reformama koja je uspostavljena u srpnju.

Komisija je 15. srpnja iznijela i prijedlog o ograničenju nacionalnog sufinanciranja u Grčkoj i ranijem izdvajanju sredstava za projekte ulaganja s nedostatkom likvidnosti, tj. o paketu za rast u iznosu od 35 milijardi EUR. Riječ je o hitnom prijedlogu u cilju oporavka nakon mjeseci financijskog pritiska. To je novac koji će doći do grčkog realnoga gospodarstva, koji će poslovni subjekti i vlasti moći uložiti i iskoristiti.

Komisija je neumorno radila na dovršetku tog prijedloga. Nacionalni parlamenti sastali su se nekoliko puta tijekom kolovoza. Stoga se nadam da će i Europski parlament dati svoj doprinos, u skladu s prethodnim obvezama. Naš program rasta za Grčku na stolu je ovog doma već dva mjeseca. Ako bude donesen, proći će još nekoliko tjedana prije nego što prvi euri stignu do realnoga gospodarstva Grčke.

Pozivam vas da slijedite primjer Vijeća, koje će taj program rasta potvrditi do kraja ovog mjeseca. S tim u vezi Europski parlament trebao bi biti barem jednako brz kao i Vijeće.

 

Rekao sam da želim da novim programom označi novi početak, ne samo za Grčku već i za cijelo europodručje, jer iz ove krize koja nas već predugo prati moramo izvući važne pouke.

Ekonomska i socijalna situacija govore same za sebe: danas je u Europskoj uniji nezaposleno više od 23 milijuna osoba, pri čemu je njih više od 50 % bez posla već godinu dana ili duže od toga. Gledajući samo europodručje, nezaposlenih je 17,5 milijuna. Naš oporavak koče nesigurnosti na svjetskoj razini. Državni dug u EU-u u prosjeku doseže više od 88 % BDP-a, a unutar europodručja iznosi gotovo 93 %.

Kriza nije gotova. Samo je privremeno zaustavljena.

Ali to ne znači da se ništa ne događa. Nezaposlenost se smanjuje, stopa rasta BDP-a godinama nije bila tako visoka, a uvjeti financiranja domaćinstava i poduzeća znatno su se poboljšali. Također, neke države članice, nekoć teško pogođene krizom, kao što su Latvija, Irska, Španjolska i Portugal, koje su od Europe primile financijsku pomoć, sada stabilno rastu i konsolidiraju svoja gospodarstva.

To je svakako napredak, ali je oporavak prespor te suviše krhak i ovisan o našim vanjskim partnerima.

Što je još važnije, kriza je dovela do znatnih razlika diljem europodručja i cijelog EU-a i naštetila našem potencijalu rasta. Dala je dodatan zamah dugoročnom trendu rasta nejednakosti. Zbog svega toga ljudi su sve više sumnjičavi prema društvenom napretku, vrijednosti promjene i prednostima zajedništva.

Moramo ponovno uspostaviti proces konvergencije, i među državama članicama i unutar društava, u čijem će središtu biti produktivnost, stvaranje radnih mjesta i socijalna pravda.

Naša Europa treba biti u većoj mjeri Unija.

Za Europsku uniju i posebno za moju Komisiju to znači dvije stvari: prvo, ulaganje u izvore zapošljavanja i rasta u Europi, a posebno na našem jedinstvenom tržištu; i drugo, dovršavanje naše ekonomske i monetarne unije kako bi se stvorili uvjeti za trajni oporavak. Već djelujemo na obje fronte.

Uz vašu pomoć i zajedno s državama članicama pokrenuli smo 315 milijardi EUR vrijedan Plan ulaganja za Europu s novim Europskim fondom za strateška ulaganja (EFSI).

Danas, manje od godinu dana nakon što sam najavio taj plan, pokreću se i njegovi prvi projekti.

Zahvaljujući projektu za veću energetsku učinkovitost zgrada financiranom iz Fonda za ulaganja, za 40 000 domaćinstava diljem Francuske smanjit će se račun za električnu energiju i otvorit će se 6000 novih radnih mjesta.

Zdravstvene ustanove u Barceloni svojim će pacijentima nuditi bolje liječenje zahvaljujući terapijama na temelju proizvoda dobivenih od plazme, što se također financira iz Fonda za ulaganja.

Otvaranjem četrnaest novih centara za primarnu zdravstvenu skrb obiteljima u Limericku i drugdje u Irskoj osigurat će se lakši pristup primarnoj zdravstvenoj skrbi i socijalnim uslugama. A to je samo početak jer slijedi još mnogo sličnih projekata.

Uz provedbu Plana ulaganja radimo i na poboljšanju našeg jedinstvenog tržišta kako bismo stvorili više prilika za pojedince i poduzeća u svih 28 država članica. Zahvaljujući projektima Komisije kao što su jedinstveno digitalno tržište, unija tržištâ kapitala i energetska unija, smanjujemo prepreke prekograničnim aktivnostima te iskorištavamo veličinu našeg kontinenta kako bismo potaknuli inovacije, međusobno povezali talentirane pojedince i ponudili što veći izbor proizvoda i usluga.

Međutim, naši će napori za postizanje blagostanja uroditi plodom samo ako se suočimo sa sljedećom neugodnom istinom: još nismo uvjerili građane Europe i svijeta da Unija ne postoji samo da bi preživljavala, već da bi bila uspješna i prosperitetna.

Nemojmo se zavaravati: naša kolektivna nesposobnost u proteklim mjesecima da brzo i jasno odgovorimo na grčku krizu sve nas je oslabila. Povjerenje u našu jedinstvenu valutu narušeno je, kao i ugled EU-a u svijetu.

Teško ćemo iskoristiti bilo kakav vjetar u leđa ako nemamo jasno odredište. Moramo znati kamo idemo.

To je srž izvješća o dovršetku naše ekonomske i monetarne unije koje sam predstavio u lipnju zajedno s predsjednicima ostalih europskih institucija.

Za mene je bilo samorazumljivo da se u taj važan rad uključi i predsjednika Schulza. Ipak je Parlament srce demokracije EU-a, kao što su na razini država članica srce demokracije upravo nacionalni parlamenti. Europski parlament jest i mora ostati parlament europodručja. Parlament će isto tako, u svojoj ulozi suzakonodavca, donositi odluke o novim inicijativama za produbljivanje naše ekonomske i monetarne unije koje će Komisija predlagati u nadolazećim mjesecima. Stoga mi je drago da smo po prvi put umjesto „Izvješća četvorice predsjednika” sastavili „Izvješće petorice predsjednika”.

Čak i uz mjesece provedene u dugonoćnim raspravama o mogućem dogovoru za Grčku, tijekom svibnja i lipnja uspjeli smo sastaviti to izvješće kojim smo željeli iscrtati put prema stabilnijoj budućnosti. Predsjednici pet glavnih institucija EU-a dogovorili su plan djelovanja koji bi nam trebao omogućiti stabilizaciju i konsolidaciju europodručja već početkom 2017., a potom, zahvaljujući ponovnoj uspostavi konvergencije među našim gospodarstvima, provedbu korjenitijih reformi i, tamo gdje bude moguće, prijelaz iz situacije u kojoj samo odolijevamo krizi prema novim perspektivama rasta.

Kao što smo očekivali, Izvješće petorice predsjednika potaknulo je živu raspravu diljem Europe. Neki smatraju da nam je u europodručju potrebna vlada. Drugi pak kažu da nam treba više discipline i strože pridržavanje pravila. Ja se slažem i s jednima i s drugima: potrebna nam je kolektivna odgovornost, veći osjećaj za opće dobro te puno poštovanje i provedba onoga što smo zajednički odlučili. Međutim, ne mislim da se to postiže multiplikacijom institucija ili stavljanjem eura na autopilot pod pogrešnom pretpostavkom da bi nove institucije ili kakva čarobna pravila bili uspješniji ili učinkovitiji.

Dobro funkcioniranje jedinstvene valute ne temelji se samo na pravilima i statistikama. Ono zahtijeva redovite političke procjene koje su osnova za donošenje novih odluka u području ekonomske, fiskalne i socijalne politike.

Izvješće petorice predsjednika podrazumijeva puno posla za godine koje su pred nama i moja je želja da ostvarimo brz napredak na svim frontama, bilo da je riječ o ekonomskoj, financijskoj, fiskalnoj ili političkoj Uniji. Neke će se mjere morati usredotočiti na europodručje, dok bi druge trebale biti otvorene za svih 28 država članica kako bi im se omogućila bliska interakcija s našim jedinstvenim tržištem.

Dopustite mi da vam predstavim pet područja u kojima će Komisija uskoro izložiti ambiciozne prijedloge i u kojima ćemo očekivati napredak već ove jeseni.

Prvo: pet se predsjednika složilo da nam je potreban zajednički sustav kojim će se osigurati zaštita štednih pologa građana u bankama do granice od 100 000 EUR po osobi i računu. To je karika bankarske unije koja nedostaje.

Takvi programi zaštite danas postoje, ali je mahom riječ o nacionalnim programima. Ono što mi trebamo sustav je koji bi bio više europski, neovisan o proračunima država članica kako bi građani bili apsolutno sigurni da je njihova ušteđevina na sigurnom.

Svi smo bili svjedoci onoga što se ljetos dogodilo u Grčkoj. Građani su, sasvim razumljivo, podizali svoju ušteđevinu jer nisu vjerovali da je država financijski sposobna podržati svoj bankarski sustav. To se mora promijeniti.

Hitno nam je potreban zajednički sustav osiguranja depozita i Komisija će prije kraja godine predstaviti zakonodavni prijedlog o prvim koracima prema njegovoj uspostavi.

Naravno, potpuno sam svjestan činjenice da o tome još nismo postigli konsenzus. Ali isto tako znam da su mnogi od vas, baš kao i ja, uvjereni da moramo ići naprijed. Onima koji su skeptični poručujem sljedeće: Komisija je potpuno svjesna različitih polaznih situacija među državama članicama. Neke su od njih već razvile svoje nacionalne sustave osiguranja depozita i u njih dosta uložile. Druge još uvijek rade na njihovoj izgradnji. Te razlike moramo uzeti u obzir. Zato se u Izvješću petorice predsjednika umjesto pune mutualizacije zagovara nov pristup temeljen na sustavu reosiguranja. Podrobnije informacije o tome dobit ćete u sljedećim tjednima.

Drugo: euro treba snažnije zastupati na globalnoj razini. Kako je moguće da europodručje, čija je valuta druga po veličini u svijetu, još uvijek nema jedinstveno stajalište o ekonomskim pitanjima u međunarodnim financijskim institucijama?

Zamislite na trenutak da radite u Međunarodnom monetarnom fondu. Svi znamo koliko je važna uloga MMF-a. Pa ipak, umjesto da se izražavaju jednoglasno kao europodručje, Belgija i Luksemburg svoje glasačko stajalište moraju dogovarati s Armenijom i Izraelom, dok Španjolska čini glasačku cjelinu sa zemljama Latinske Amerike.

Kako je moguće da smo mi, Europljani, kao cjelina, najveći dioničari globalnih institucija kao što su MMF i Svjetska banka, a da svejedno u njima na kraju djelujemo kao manjina?

Kako je moguće da se pri osnivanju nove, strateški značajne Azijske banke za ulaganja u infrastrukturu europske vlade, umjesto da koordiniraju svoje napore, međusobno utrkuju koja će postati prva članica?

Vrijeme je da odrastemo i naše zajedničke interese pretpostavimo nacionalnim interesima. Za mene bi najprirodnije bilo da u međunarodnim financijskim institucijama kao što je MMF glasnogovornik europodručja bude predsjednik Euroskupine.

Treće: potreban nam je učinkovitiji i demokratičniji sustav ekonomskog i fiskalnog nadzora. Želim da ovaj Parlament kao i nacionalni parlamenti te socijalni partneri na svim razinama budu ključni akteri u tom procesu. Također želim da se u europskim i nacionalnim politikama jasnije u obzir uzme interes europodručja jer je interes cjeline više od zbroja njegovih dijelova. Mi ćemo to uzeti u obzir u svojim prijedlozima za daljnje pojednostavnjivanje i jačanje europskog semestra koordinacije ekonomskih politika.

Volio bih da ubuduće naše preporuke o daljnjem usmjerenju gospodarstva europodručja više ne budu samo prazne riječi. Želim da one budu istinski orijentir, posebno kada je riječ o fiskalnoj politici europodručja.

Četvrto: naše politike oporezivanja moraju biti pravednije. Za to je potrebna veća transparentnost i pravičnost, kako za građane tako i za poduzeća. U lipnju smo predstavili akcijski plan sa sljedećom glavnom porukom: dobit treba oporezivati u zemlji u kojoj ju je poduzeće ostvarilo.

Korak prema ostvarenju tog cilja naš je rad na zajedničkoj konsolidiranoj osnovici poreza na dobit. Tim će se pojednostavnjenjem otežati izbjegavanje poreza.

Isto tako, zajedno s Vijećem ulažemo velike napore u zaključivanje sporazuma o automatskoj razmjeni informacija o poreznim mišljenjima do kraja godine.

Osim toga, očekujemo da će naše istrage u vezi s različitim nacionalnim sustavima uskoro uroditi plodom.

Neumorno se borimo i za to da države članice do kraja godine donesu pravila u području poreza na financijske transakcije.

Trebamo više Europe, trebamo više Unije i trebamo pravedniju politiku oporezivanja.

Peto: moramo predanije raditi na uspostavi pravednog i istinski paneuropskog tržišta rada. Pravednost u tom kontekstu znači promicanje i zaštitu slobodnog kretanja građana, kao jednog od temeljnih prava naše Unije, uz izbjegavanje zlouporabe i rizika od socijalnog dampinga.

Mobilnost radne snage dobrodošla je i potrebna ako želimo da europodručje i jedinstveno tržište uspiju. Međutim, ta bi se mobilnost trebala temeljiti na jasnim pravilima i načelima. Ključno načelo trebalo bi biti osiguravanje jednake plaće za obavljanje istog posla na istom mjestu.

U okviru tih mjera, želja mi je uspostaviti europski stup socijalnih prava kojim će se u obzir uzeti promjene s kojima se suočavaju europska društva i tržište rada. Mogao bi poslužiti i kao kompas pri ponovnoj uspostavi konvergencije u okviru europodručja.

Taj bi europski stup socijalnih prava trebao biti dopuna onome što smo zajedničkim snagama već postigli u pogledu zaštite radnika u EU-u. Od socijalnih partnera očekujem da budu ključni akteri u tom procesu. Smatram da je dobro što ćemo tu inicijativu najprije pokrenuti na razini europodručja, dok će se ostale države članice EU-a moći pridružiti ako žele.

 

Kako stoji u Izvješću petorice predsjednika, kada je riječ o europodručju, morat ćemo predvidjeti i neke korjenitije mjere. Komisija će u proljeće 2017. predstaviti bijelu knjigu o toj temi.

Da, s vremenom ćemo morati uspostaviti riznicu europodručja s odgovornošću na europskoj razini. Smatram da bi se ona trebala temeljiti na europskom stabilizacijskom mehanizmu (ESM) koji smo uspostavili za vrijeme krize i koji se svojim kapacitetom, a riječ je o potencijalnom kreditnom volumenu od 500 milijardi EUR, može mjeriti s onim MMF-a. ESM bi postupno trebao preuzimati širu funkciju makroekonomske stabilizacije kako bismo se mogli bolje nositi sa šokovima koje je nemoguće apsorbirati samo na nacionalnoj razini. Za to ćemo pripremiti teren u drugoj polovini ovog mandata.

 

Europska unija dinamičan je projekt. Projekt je to u službi građana. Projekt u kojem nema pobjednika ni gubitnika. Svi iz njega dobivamo više nego što smo uložili. To je jedinstven i sveobuhvatan projekt. Ovo je ujedno poruka za naše partnere u Ujedinjenoj Kraljevini koji su mi itekako na umu dok razmišljam o velikim političkim izazovima koji nas očekuju u predstojećim mjesecima.

 

Pravedan dogovor za Britaniju

Otkada sam preuzeo dužnost, situacija u pogledu Ujedinjene Kraljevine postala je jasnija – prije kraja 2017. održat će se referendum o tome hoće li Britanija ostati u Uniji. Naravno, tu će odluku donijeti glasači u Ujedinjenoj Kraljevini. No ne bi bilo iskreno ni realno tvrditi da ta odluka neće biti od strateškog značenja za Uniju u cjelini.

Uvijek sam ponavljao da želim da Ujedinjena Kraljevina ostane u Europskoj uniji i da želim s britanskom vladom raditi na postizanju pravednog dogovora za Britaniju.

Britanci EU-u i o njemu postavljaju neka temeljna pitanja: donosi li EU blagostanje svojim građanima; jesu li njegove mjere usmjerene na ona područja u kojima mogu donijeti rezultate; je li EU otvoren prema ostatku svijeta?

To su pitanja na koja EU ima odgovore, i to ne samo radi Ujedinjene Kraljevine. Svih 28 država članica želi da EU bude moderan i usredotočen na korist svih svojih građana. Svi se slažemo da se EU, s obzirom na velike izazove i krize s kojima se trenutno suočavamo, mora prilagoditi i promijeniti.

Zato dovršavamo jedinstveno tržište, smanjujemo nepotrebnu birokraciju i poboljšavamo ulagačku klimu za mala poduzeća.

Zato stvaramo jedinstveno digitalno tržište – kako mjesto na kojem se u EU-u nalazite ne bi utjecalo na cijenu koju plaćate kada na internetu unajmljujete vozilo. Moderniziramo propise EU-a o autorskim pravima – kako bismo ljudima omogućili veći pristup kulturnim sadržajima na internetu, a da autorima pritom osiguramo poštenu naknadu. Prije samo dva mjeseca EU je postigao dogovor o ukidanju naknada za roaming od ljeta 2017., što su mnogi turisti i putnici, a posebno iz Britanije, zagovarali već godinama.

Zato s vodećim državama pregovaramo o trgovinskim sporazumima kao što je Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo. Zato otvaramo tržišta i uklanjamo prepreke za poduzetnike i radnike u svih 28 država članica EU-a.

Osobno sam vrlo predan unapređenju načina na koji Unija surađuje s nacionalnim parlamentima. Dužnost bliskije interakcije s nacionalnim parlamentima uključio sam i u mandatna pisma svih članova moje Komisije. Uvjeren sam da će se jačanjem veza s nacionalnim parlamentima Unija približiti građanima kojima služi. Znam da tu ambiciju dijeli i premijer David Cameron i uvjeren sam da ćemo uspjeti pronaći zajednički odgovor.

Prije više od godinu dana, tijekom izborne kampanje za mjesto predsjednika Komisije obećao samo da ću kao predsjednik nastojati postići pravedan dogovor za Britaniju – dogovor koji je pravedan za Britaniju i pravedan za 27 ostalih država članica.

Želim osigurati očuvanje integriteta svih četiriju sloboda jedinstvenog tržišta i istovremeno pronaći načine daljnje integracije europodručja u cilju jačanja ekonomske i monetarne unije.

Kako bi bio pravedan prema Ujedinjenoj Kraljevini, dio tog dogovora bit će prihvaćanje činjenice da sve države članice ne sudjeluju u svim područjima politika EU-a. Stajalište Ujedinjene Kraljevine, primjerice u odnosu na euro ili pravosuđe i unutarnje poslove, definirano je posebnim protokolima. Kako bismo bili pravedni prema ostalim državama članicama, odluke koje donese Ujedinjena Kraljevina ne smiju ih priječiti u daljnjoj integraciji u područjima u kojima to smatraju potrebnim.

Nastojat ću postići pravedan dogovor za Britaniju i to ću učiniti iz samo jednog razloga, a to je zato što vjerujem da je EU bolji s Britanijom kao članicom i da je Britanija bolja kao dio EU-a.

U ključnim područjima zajedničkim djelovanjem možemo postići mnogo više nego što bismo postigli sami. To se posebno odnosi na goleme izazove u području vanjske politike s kojima se Europa trenutno suočava i o kojima ću govoriti u sljedećem dijelu ovoga govora.

 

Zajedno uz Ukrajinu

Europa obuhvaća tek mali dio svijeta. Ako imamo nešto što bismo mogli ponuditi, to je onda naše znanje i vodstvo.

Prije otprilike sto godina jedna petina svjetskog stanovništva živjela je u Europi, danas je to jedna devetina, a za još sto godina to će biti jedna dvadesetpetina.

Vjerujem da možemo i da bismo trebali imati svoju ulogu na svjetskoj pozornici, ne iz taštine, već zbog toga što nešto možemo ponuditi. Možemo svijetu pokazati da smo zajedno jači i da u zajedničkom djelovanju postoji strateški interes. Nikada prije to nije bilo tako hitno ni tako neophodno.

Danas u svijetu postoji više od 40 aktivnih oružanih sukoba. Dok se ti sukobi rasplamsavaju, dok se obitelji razdvajaju, a domovi nestaju u ruševinama, ne mogu doći pred vas i, gotovo šezdeset godina nakon rođenja Europske unije, govoriti vam o miru. U svijetu ne vlada mir.

Ako želimo promicati mir u svijetu, u našoj vanjskoj politici bit će nam potrebno više Europe i više zajedništva. To nam je najhitnije potrebno u odnosu prema Ukrajini.

Izazov pomaganja Ukrajini da preživi, da provede reforme i ostvari blagostanje, europski je izazov. Na koncu, ukrajinski san, san s trga Majdan, europski je san – živjeti u modernoj zemlji sa stabilnim gospodarstvom te sigurnim i poštenim političkim sustavom.

Tijekom prethodnih dvanaest mjeseci dobro sam upoznao predsjednika Porošenka – na sastanku na vrhu, za vrijeme večere u njegovu domu te tijekom mnogih sastanaka i bezbrojnih telefonskih razgovora. On je započeo preobrazbu svoje zemlje. On se bori za mir i zaslužuje našu podršku.

Već smo postigli dosta – Ukrajini smo dali zajam u vrijednosti od 3,41 milijarde EUR u okviru triju programa mikrofinancijske pomoći, pomogli smo joj u postizanju dogovora kojim će se osigurati zimska opskrba plinom te zemlje te je savjetujemo o reformi pravosuđa. Ako želimo uspjeti, EU i sve njegove države članice moraju dati svoj doprinos.

Osim toga, morat ćemo očuvati svoje zajedništvo.

Zajedništvo nam je potrebno u pogledu sigurnosti istočnih država članica, posebno na Baltiku. Sigurnost i granice država članica EU-a neupitni su. To želim vrlo jasno poručiti Moskvi.

Više zajedništva potrebno nam je i u pogledu sankcija. Sva naša gospodarstva plaćaju cijenu sankcija koje je EU nametnuo Rusiji, a posljedice trpe važni sektori kao što je poljoprivreda. No sankcije su važno sredstvo kako bismo se suprotstavili agresiji i kršenju međunarodnog prava. Tu politiku treba nastaviti provoditi dok se ne postigne puno poštovanje sporazuma iz Minska. Moramo zadržati smirenost i zajedništvo.

Ali moramo i dalje nastojati pronaći rješenja.

Razgovarao sam s predsjednikom Putinom u Brisbaneu tijekom sastanka na vrhu skupine G 20. Taj dvostrani sastanak trajao je do ranih jutarnjih sati. Podsjetili smo se na to koliko se dugo poznajemo i koliko su se vremena promijenila. Umjesto duha suradnje, između EU-a i Rusije sada vlada sumnja i nepovjerenje.

EU Rusiji mora pokazati koja je cijena sukoba, ali joj mora i dati do znanja da se spreman angažirati.

Ne želim Europu koja stoji na marginama povijesti. Želim Europu koja predvodi. Kada Europska unija nastupa ujedinjeno, možemo promijeniti svijet.

 

Zajedno u prvim redovima borbe protiv klimatskih promjena

Jedan primjer u kojem Europa već predvodi jesu naše mjere za borbu protiv klimatskih promjena.

U Europi svi znamo da su klimatske promjene veliki globalni izazov i toga smo već neko vrijeme svjesni.

Planet na kojem živimo, njegova atmosfera i stabilna klima ne može se nositi s načinom na koji ga čovječanstvo iskorištava.

Neki dijelovi svijeta žive iznad svojih mogućnosti te stvaraju ugljični dug i od njega žive. Iz ekonomije i upravljanja krizom znamo da život iznad svojih mogućnosti nije održiv.

Priroda će na nam prije ili kasnije ispostaviti račun. U nekim dijelovima svijeta zbog klimatskih promjena mijenjaju se motivi sukoba – kontrola nad branom ili jezerom može imati veću stratešku važnost od rafinerije nafte.

Klimatske promjene čak su i jedan od glavnih uzroka novog migracijskog fenomena. Ako ne budemo brzo djelovali, klimatske izbjeglice postat će novi izazov.

Za devedeset dana svijet će se okupiti u Parizu kako bismo dogovorili mjere za ostvarenje cilja da se globalno zatopljenje zadrži ispod 2 Celzijeva stupnja. EU dobro napreduje te je u ožujku jasno preuzeo obvezujući cilj smanjenja emisija u cijelom gospodarstvu za najmanje 40 % do 2030. u odnosu na razine iz 1990. To je najambiciozniji doprinos koji je do sada predstavljen.

Drugi nas slijede, neki nevoljko.

Želim našim međunarodnim partnerima poslati jasnu poruku – EU neće potpisati bilo kakav sporazum. Moj i europski prioritet jest donošenje ambicioznog, čvrstog i obvezujućeg globalnog klimatskog sporazuma.

Stoga smo moja Komisija i ja osobno dio ove prve godine posvetili prikupljanju podrške za ambiciozni dogovor u Parizu. Prošlog svibnja bio sam u Tokiju, gdje sam premijera Abea pozvao na suradnju kako bismo osigurali da Pariz bude dostojan nasljednik Tokija.

U lipnju na sastanku na vrhu skupine G 7 njezini čelnici složili su se da će izraditi dugoročne strategije za niske emisije ugljika i napustiti fosilna goriva do kraja stoljeća.

Kasnije sam se susreo s kineskim premijerom Lijem Keqiangom kako bismo se pripremili za Pariz i pokrenuli partnerstvo kojim želimo osigurati da današnji gradovi budu projektirani tako da mogu zadovoljiti energetske i klimatske potrebe sutrašnjice.

U suradnji s visokom predstavnicom članovi Kolegija uključeni su u nastojanja klimatske diplomacije. Danas je povjerenik Arias Cañete u posjetu Papui Novoj Gvineji, gdje o planovima za Pariz razgovara s čelnicima Foruma pacifičkih otoka. Ako se ne poduzmu korektivne mjere za borbu protiv klimatskih promjena, podići će se razina mora, a ti otoci bit će prvi na udaru, poslovični kanarinac u ugljenokopu.

Međutim, ako Pariz uspije, čovječanstvo će po prvi put imati međunarodni režim za učinkovitu borbu protiv klimatskih promjena.

Pariz je sljedeća stanica, ali ne i posljednja. Postoje pripreme za Pariz, ali i pripreme za razdoblje nakon Pariza.

Moja Komisija nastojat će osigurati da Europa i dalje predvodi borbu protiv klimatskih promjena. Prijeći ćemo s riječi na djela.

Nemamo čarobno rješenje za klimatske promjene, ali smo zahvaljujući svojem zakonodavstvu, primjerice sustavu EU-a za trgovanje emisijama, te svojim mjerama uspjeli smanjiti emisije ugljika i istovremeno ostvariti gospodarski rast.

Svojom dalekovidnom klimatskom politikom ostvarujemo rezultate i u pogledu prijeko potrebnih ciljeva energetske unije – na temelju te politike svjetski smo predvodnici u sektoru obnovljivih izvora energije, u kojem danas radi više od jednog milijuna zaposlenih diljem EU-a te ostvaruje 130 milijardi EUR prometa, uključujući izvoz u vrijednosti od 35 milijardi EUR. Europska poduzeća danas posjeduju 40 % svih patenata za tehnologije obnovljive energije, a zbog brzine tehnoloških promjena povećava se potencijal za novu svjetsku trgovinu u području zelenih tehnologija.

Zato se u provedbi energetske unije strateški naglasak stavlja na inovacije i povezivanje naših tržišta.

To sam vam prošle godine obećao i to je Komisija ostvarila i nastavit će ostvarivati.

O pobjedi ili porazu u borbi protiv klimatskih promjena neće se odlučivati u diplomatskim razgovorima u Bruxellesu ili u Parizu. Pobjedu ili poraz doživjet ćemo na terenu i u gradovima, gdje većina Europljana živi i radi te gdje se potroši približno 80 % ukupne energije proizvedene u Europi.

Stoga sam pozvao predsjednika Schulza da bude domaćin sastanka Sporazuma gradonačelnika, koji će se sljedećeg mjeseca održati u Parlamentu, a koji okuplja više od 5 000 europskih gradonačelnika. Svi su se oni obvezali da će ispuniti EU-ov cilj smanjenja emisija CO2. Nadam se da će svi članovi ovog Doma pružiti svoju podršku mjerama koje zajednice i područja diljem Europe poduzimaju kako bi se ciljevi iz Pariza i nakon njega uspješno ostvarili.

 

Zaključak

Gospodine predsjedniče, poštovane zastupnice i zastupnici,

mnogo toga danas nisam spomenuo niti sam to mogao učiniti. Tako bih vam na primjer želio govoriti o Cipru i o svoj nadi, ambiciji i želji da se taj otok sljedeće godine ujedini. Nakon srpanjskog sastanka i dugotrajnog razgovora s predsjednicima Nicosom Anastasiadesom i Mustafom Akincijem na zelenoj liniji razgraničenja, uvjeren sam da je, uz potrebnu viziju i političku volju dvojice čelnika, u sadašnjim uvjetima i uz daljnju dobru koordinaciju napora UN-a i EU-a to i ostvarivo. Kako bih pridonio ostvarenju tog cilja ponudit ću svu svoju podršku i pomoć. Zato što vjerujem da zidovima i ogradama u državi članici EU-a nije mjesto.

Nisam govorio o europskim poljoprivrednicima koji su ovaj tjedan prosvjedovali u Bruxellesu. Slažem se s njima da nešto nije u redu na tržištu na kojem litra mlijeka košta manje nego litra vode. No ne mislim da možemo ili da bismo trebali početi tržištem mlijeka upravljati iz Bruxellesa. Poljoprivrednicima koji trpe posljedice sankcija protiv Rusije trebali bismo isplatiti naknadu. Stoga Komisija predlaže paket solidarnosti za poljoprivrednike u vrijednosti od 500 milijuna EUR. Europska i nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje trebala bi pažljivo ispitati strukturu tržišta. Nešto je trulo na tržištu mlijeka. Moj je dojam da trebamo razbiti neke oligopole u maloprodaji.

Još bi se mnogo toga moglo reći, ali samo doticanjem glavnih pitanja i izazova s kojima se danas susrećemo, bilo da je riječ o izbjegličkoj krizi, gospodarstvu ili vanjskoj politici, smatram da je jedna stvar jasna – a to je da možemo uspjeti samo kao Unija.

Tko čini tu Uniju koja predstavlja 507 milijuna europskih građana? Unija nisu samo Bruxelles ili Strasbourg. Unija su europske institucije, ali i države članice, nacionalne vlade i nacionalni parlamenti.

Dovoljno je da samo jedan od nas ne uspije i svi ćemo posrnuti.

Europa i naša Unija moraju uspjeti. Iako u normalnim okolnostima snažno zastupam metodu Zajednice, u kriznim vremenima nisam purist – nije bitan način kako ćemo se boriti s krizom – međuvladinim dogovorima ili postupcima pod vodstvom Zajednice, bitno je da pronađemo rješenje i postignemo rezultate u interesu europskih građana.

Međutim, kada uočimo metodološke slabosti, moramo promijeniti svoj pristup.

Pogledajmo samo mehanizam za premještanje izbjeglica koji smo u svibnju predložili za Grčku i Italiju. Komisija je predložila obvezujući sustav solidarnosti na razini Zajednice. Umjesto toga države članice odabrale su dobrovoljan pristup. Kao rezultat toga broj od 40 000 osoba nikada nije dosegnut. Ni jedna osoba koja treba zaštitu do sada nije premještena, a Italija i Grčka i dalje se s krizom bore same. To jednostavno nije dovoljno.

Pogledajmo međuvladine dogovore kao na primjer Fiskalni ugovor iz 2011. u cilju jačanja fiskalne discipline ili sporazum iz 2014. o osnivanju zajedničkog fonda za sanaciju banaka. Danas vidimo da ni jedna država članica nije Fiskalni ugovor provela u cijelosti, a samo su njih 4 od ukupno 19 ratificirale sporazum o fondu za sanaciju banaka, iako je namjera da se on pokrene od 1. siječnja 2016.

To jednostavno nije dovoljno ako se želimo nositi sa sadašnjim, golemim izazovima.

Moramo promijeniti svoj način rada.

Moramo biti brži.

Naše metode moraju biti u većoj mjeri europske.

Ne zato što želimo moć na europskoj razini, već zato što hitno trebamo bolje i brže rezultate.

Našoj Uniji potrebno je više Europe.

Našoj Uniji potrebno je više Unije.

Cijelog svojeg života vjerovao sam u Europu. Za to imam svoje razloge, od kojih mnogi srećom više nisu relevantni za današnje generacije.

Po preuzimanju dužnosti rekao sam da želim obnoviti mostove koji su se počeli urušavati. Tamo gdje je solidarnost počela gubiti na značenju. Tamo gdje su na površinu nastojali izaći demoni prošlosti.

Pred nama je još dug put.

Ali kada buduće generacije o ovom trenutku budu čitale u udžbenicima europske povijesti, neka tamo piše da smo bili složni u iskazu suosjećanja i otvorili svoje domove onima kojim je bila potrebna zaštita.

Da smo se ujedinili u rješavanju globalnih izazova, zaštiti svojih vrijednosti i okončanju sukoba.

Da smo se pobrinuli da porezni obveznici više nikada ne moraju plaćati zbog pohlepe financijskih špekulanata.

Da smo zajedničkim snagama osigurali rast i blagostanje svojim gospodarstvima, poduzećima i prije svega svojoj djeci.

Neka piše da smo izgradili Uniju jaču nego ikad prije.

Neka piše da smo zajedno ušli u europsku povijesti. Naši će unuci o tome pričati s ponosom.

 

Dodatne informacije:

Najvažnije točke govora

Videozapis cijelog govora

Web-stranica o stanju Unije 2015.

SPEECH/15/5614


Side Bar

Videos





Photos