Chemin de navigation

Left navigation

Additional tools

Europska komisija

[Vjerodostojan je izgovoreni tekst]

José Manuel Durão Barroso

Predsjednik Europske komisije

Oproštajni govor predsjednika Barrosa

Plenarna sjednica Europskog parlamenta

Strasbourg, 21. listopada 2014.

Gospodine predsjedniče, poštovane zastupnice i zastupnici,

na početku bih vam želio zahvaliti na pozivu i mogućnosti da se posljednji put obratim ovom Parlamentu. Naime, približavamo se kraju mojeg drugog mandata kao predsjednika Europske komisije i veliko mi je zadovoljstvo biti ovdje s vama i sa svojim kolegama kako bih vam predstavio našu bilancu, a budući da je ovo moja druga Komisija, mislim da se mogu osvrnuti na proteklih deset godina.

Htio bih s vama podijeliti svoje osjećaje i emocije, svoje mišljenje o načinu na koji je Europska unija reagirala na ova teška vremena i svoje viđenje najvažnijih izazova za budućnost.

Mislim da se sa mnom slažete da su ovo bila iznimna i teška vremena. Deset godina krize i odgovor Europske unije na nju. Nije bila samo riječ o financijskoj i dužničkoj krizi. Nemojmo zaboraviti da smo na početku mojeg prvog mandata imali ustavnu krizu, kada su dvije članice osnivačice na referendumima odbile Ustavni ugovor. Dakle, prošli smo kroz ustavnu krizu, kroz onu dužničku i financijsku, a sada prolazimo kroz goruću geopolitičku krizu koja je nastala zbog sukoba Rusije i Ukrajine.

Ustavna kriza zapravo je riješena Ustavnim ugovorom iz Lisabona. U to doba mnogi su govorili da Europska unija neće moći promijeniti institucijsko ustrojstvo. Uistinu, bilo je trenutaka dvojbi i sumnja. No bili smo u stanju zadržati najveći dio pravne stečevine Europske unije i uključiti većinu novih elemenata Ustavnog ugovora iz Lisabona, koji su ratificirale sve države članice, čak i one koje danas zaboravljaju da su to učinile.

Nedavno se – gospodarska pitanja ostavimo za kraj jer nas i dalje prate – pojavio ozbiljan izazov i prijetnja našoj stabilnosti u Europi zbog neprihvatljiva ponašanja Rusije prema Ukrajini. Mi smo zauzeli načelno stajalište. Ukrajini smo ponudili sporazum o pridruživanju i sporazum o slobodnoj trgovini i zadovoljan sam da je Ukrajina, usprkos poteškoćama, potpisala i ratificirala sporazum o pridruživanju. Želio bih čestitati ovom Parlamentu što ste, u istom trenutku kada je ukrajinski parlament ratificirao taj sporazum, njega ratificirali i vi, dajući time nadu Ukrajini kao sastavnom dijelu europske obitelji naroda.

Svi znamo da u ovom trenutku kada vam se obraćam ta kriza nije riješena. No mislim da se možemo ponositi time što smo se držali načela, da smo na nedvosmislen način osudili djelovanje Rusije te da sporazum o pridruživanju nismo ratificirali samo s Ukrajinom već i s Gruzijom i Moldovom. Naime, prema tim zemljama imamo obvezu jer svu svoju energiju i nadu ulažu u Europu kako bi s nama dijelile istu budućnost i iste vrijednosti.

I dalje imamo ulogu posrednika. Danas se održava sastanak o energetskim pitanjima na kojemu Komisija posreduje između ruske i ukrajinske vlade. Dakle, moguće je postići rješenje koje je rezultat političkog dogovora, na čemu upravo radimo. U interesu je svih strana da se dođe do političkog dogovora, ali takvog kojim će se poštovati načela međunarodnog prava, prava susjedne zemlje na odlučivanje o vlastitoj budućnosti te suverenitet, neovisnost te zemlje. Mislim da možemo biti ponosni na ono što poduzimamo u toj teškoj geopolitičkoj krizi.

Prolazili smo, dakle, i kroz financijsku i dužničku krizu. Kriza zapravo nije nastala u Europi, no činjenica je da nismo bili pripremljeni, da europodručje još nije raspolagalo potrebnim instrumentima, pa smo njome uvelike bili pogođeni – ne samo u financijskom već i u gospodarskom, društvenom i političkom smislu. Ta je kriza vjerojatno najveća kriza od početka procesa europskih integracija pedesetih godina prošlog stoljeća. Osvrnimo se sada na pozadinu stvari.

Poštovane zastupnice i zastupnici,

prisjetimo se prevladavajućeg stava većine analitičara u ekonomskim i financijskim medijima ili čak u mnogim našim članicama, a i izvan Europe, o onome što se moglo dogoditi: svi su predviđali da će Grčka napustiti europodručje i, naravno, njezinim bi se izlaskom izazvao domino-efekt u drugim zemljama, što se uistinu i osjetilo primjerice u Irskoj ili Portugalu. A nemojmo zaboraviti i da su pod velikim pritiskom bili Španjolska i Italija. Pred nama se otvorio ponor. Dobro se sjećam što se događalo 2011. na rubu sastanka G20 u Cannesu: analitičari su gotovo jednoglasno predviđali izlazak Grčke, a najmanje ih je 50 % predviđalo imploziju eura. I što se dogodilo? Ne samo da Grčka nije napustila europodručje nego danas možemo zaželjeti dobrodošlicu Litvi, od 1. siječnja 2015. devetnaestoj članici europodručja. Dakle, Grčka nije napustila europodručje i, naprotiv, ono se proširilo i još se širi. Ta se činjenica u našim analizama često podcjenjuje.

Sjećate li se da nas je, kad sam 2004. imao zadovoljstvo i čast preuzeti predsjedanje Europskom komisijom, bilo 15? Danas imamo 28 članica. Znači da se za vrijeme krize članstvo u Europskoj uniji gotovo udvostručilo. Ima li boljeg dokaza otpornosti i sposobnosti prilagodbe naše Unije? Mislim da je činjenicom da smo ostali ujedinjeni i otvoreni tijekom krize potvrđena iznimna otpornost i snaga Europske unije, što se ne smije podcijeniti.

Znam da nekima te činjenice nisu toliko bitne. Oni na neki način idealiziraju prošlost, vjerojatno sanjare o zatvorenoj Europi, smatraju da je Europa bila bolja kada je njezina polovina bila pod totalitarističkom čizmom komunizma. Ne dijelim to mišljenje. Mislim da je Europa danas bolja nego kada je pola nje bilo pod komunizmom. Na činjenicu da je Europska unija uspjela tijekom cijele krize biti otvorena, ojačati i ujediniti gotovo cijeli kontinent na temelju vrijednosti mira, slobode i pravde, trebamo biti ponosni i ne trebamo je se, kako to neki čine, sramiti.

Dakle, imamo razloga za slavlje. Vjerojatno se sjećate, vi koji ste tada pratili razvoj događaja, da su mnogi predviđali da Europska komisija neće moći funkcionirati s 25, 27 ili 28 članica i da će doći do blokade Europske unije. Činjenica je da se Europska unija nije blokirala proširenjem. Danas vam mogu priznati da je ponekad bilo teže okupiti neke od članica osnivačica Unije nego svih 28 država Europe.

Mislim da bismo svi zajedno na to trebali biti ponosni jer je Europska unija tijekom krize uspjela ostati ujedinjena i otvorena. A kada kažem otvorena, mislim otvorena u svakom smislu, pa i u smislu otvorenosti prema svijetu, primjerice, kada smo promicali proaktivan klimatski plan nakon neuspjeha Razvojnog programa iz Dohe i trgovinskih pregovora u Dohi. Danas smo vodeći u tom smislu jer smatram da je trgovina jedan od najboljih načina poticanja rasta u svijetu i u Europskoj uniji. Ili kada smo se, na inicijativu Europske unije, susreli s bivšim predsjednikom SAD-a te ga pozvali i uvjerili da organizira prvi sastanak G20 na razini predsjednika država i vlada kako bismo ostvarili pristup globalnoj suradnji te izbjegli povratak u ružni i opaki protekcionizam. U to smo iskušenje u doba krize mogli upasti. Dakle, nismo samo uspjeli održati Europu ujedinjenom već smo i proširili njezino članstvo, pri čemu smo zadržali otvorenost prema ostatku svijeta.

I jesmo li sada jači ili slabiji? Znam da će najveći kritičari reći da smo slabiji. No jesmo li uistinu?

Kada je izbila kriza, nismo zapravo imali gotovo nikakve instrumente kojima bismo na nju odgovorili. Bili smo suočeni, kako se tada govorilo, s besprimjernom krizom. Nismo imali mehanizama kojima bismo, primjerice, pomogli zemljama kojima je prijetila neposredna nesolventnost. Od tada je mnogo toga učinjeno. Zajedničkim smo snagama, Komisija, države članice i uvijek uz snažnu podršku Parlamenta, stvorili nov sustav upravljanja. Danas imamo mnogo snažniji sustav upravljanja nego prije, uključujući besprimjerne ovlasti dane institucijama zajednice i učinili smo sve kako bismo metodu zajednice zadržali u središtu svoje integracije. Primjerice, Komisija danas ima veće ovlasti u pogledu upravljanja europodručjem nego prije krize. Europska središnja banka danas ima mogućnost izravnog nadzora nad europskim bankama, nešto što se prije smatralo nemogućim. Prije krize to je bilo nezamislivo. Sjećam se da sam, kada smo govorili o bankarskoj uniji, u jednom intervjuu spomenuo potrebu uvođenja bankarske unije, nakon čega su me nazvali iz nekih glavnih gradova i pitali: „Zašto govoriš o bankarskoj uniji. Ona se ne spominje u Ugovorima.” A ja sam im odgovorio: „Da, nije u Ugovorima, ali nam je potrebna ako želimo ispuniti cilj Ugovora, a to je stabilnost i rast.” Danas imamo bankarsku uniju.

Poštovane zastupnice i zastupnici,

Ako pogledamo gdje smo bili prije deset godina i gdje smo sada, možemo s potpunom uvjerenošću u to da govorimo istinu ustvrditi da je Europska unija, barem europodručje, integriranija i ojačana, a u europodručju sada zahvaljujući metodi zajednice imamo više načina rješavanja krize. I to ne samo u sustavu upravljanja u bankarskoj uniji već i u zakonodavstvu povezanom s financijskom stabilnosti, financijskom regulativom i financijskim nadzorom.

Predstavili smo 40 novih zakonodavnih akata koje je sve odobrio Europski parlament. Još vam jednom želim zahvaliti jer su gotovo u svim raspravama Europski parlament i Europska komisija zauzeli istu stranu, težeći većem, a ne manjem zalaganju za Europu. Stoga mogu reći da smo danas snažniji jer imamo integriraniji sustav upravljanja, imamo zakonodavstvo kojim možemo riješiti problem prijevara na financijskim tržištima i imamo jasniji sustav nadzora i regulative. Danas smo bolje pripremljeni u slučaju da se u budućnosti pojave krize slične onima kroz koje smo već prošli.

Naravno, možemo reći da i dalje postoje poteškoće. Reći ću nešto o tome za trenutak kada budem govorio o izgledima rasta, ali nemojte zaboraviti gdje smo bili. Bili smo vrlo blizu insolventnosti, odnosno, da se izrazim manje birano, bankrotu nekih država članica. I pogledajte gdje smo sada. Od zemalja koje su morale zatražiti program makroekonomske prilagodbe, Portugal i Irska uspješno su ga napustili. Irska je danas jedna od zemalja s najbržim rastom u Europi. A ostale zemlje kojima je prijetila trenutačna propast mnogo su stabilnije. Španjolska, koja je zatražila program za banke, uspješno se oporavlja. Zapravo, od svih zemalja – a ne smijemo zaboraviti zemlje središnje i istočne Europe koje su također zatražile program iako još nisu bile u europodručju – samo još dvije dovršavaju svoje programe makroekonomske prilagodbe.

Prosječni deficit u europodručju sada iznosi 2,5 %, što je mnogo manje nego u SAD-u ili Japanu. U pogledu stabilnosti, dakle, stojimo mnogo bolje nego prije. Inače, europodručje ostvaruje trgovinski višak. Europska unija općenito sada će imati višak robe, usluga i, prvi put u mnogo godina, višak u poljoprivredi.

To spominjem jer se u nekim političkim krugovima često misli da globalizacijom gubimo. No to nije tako. Neke države naše Unije ne dobivaju tu bitku, ali u pravilu možemo reći da Europa dobiva globalnu bitku u području tržišnog natjecanja, točnije u pogledu trgovine i ulaganja.

Naravno, rast je još skroman. Mislim da u načelu ne možemo reći da je kriza u potpunosti završila jer i dalje postoje rizici, no dobili smo bitku za stabilnost. Danas više nitko na svijetu neće iskreno pomisliti da bi euro mogao propasti. Euro se pokazao vrlo jakom, povjerljivom i uistinu stabilnom valutom. No činjenica je da nam je rast i dalje skroman i jasno ispod očekivanja.

Što nam je činiti u pogledu rasta? To je važno pitanje, pa vas još jednom podsjećam. Dobro znam da se politika Europske unije, odnosno politika Europske komisije, vrlo često prikazuje kao da je u potpunosti usmjerena na štednju. Mislim da je to iskrivljena slika.

Uporno smo naglašavali najmanje tri važna aspekta, a fiskalna konsolidacija država koje su izložene pritiscima tržišta nesumnjivo je jedan od njih. Bilo bi uistinu neodgovorno kad one ne bi bile u stanju provesti strogi program oporavka vlastitih javnih financija. No mi smo uvijek, mada neki to vjerojatno nisu željeli čuti, jednako snažno naglašavali potrebu za strukturnim reformama i povećanjem konkurentnosti jer činjenica je da čak i prije krize nismo ostvarivali rast u skladu sa svojim potencijalom, zbog čega su nam, kao i zbog ozbiljnog problema nedostatka konkurentnosti u pojedinim državama, bile potrebne ambicioznije strukturne reforme.

No isto smo tako zagovarali i ulaganja. Uvijek sam naglašavao da su nam potrebna veća ulaganja, i privatna i javna. Privatna ćemo ulaganja više privući ako u većoj mjeri pokažemo da imamo konkurentna gospodarstva, i ona tada neće izostati. Uistinu me raduje vidjeti da, iako različitom dinamikom, većina naših država provodi ambiciozne strukturne reforme za koje bi se prije krize smatralo da su u potpunosti nemoguće.

A činjenica je, želimo li biti iskreni u svojoj analizi, da su financijskom krizom najteže pogođene upravo one države koje su prije krize izgubile troškovnu konkurentnost. No sada, primjerice, možemo reći da su reforme koje su provele Španjolska, Irska, Portugal ili Grčka impresivne.

Uvijek smo bili svjesni činjenice da su uz političku konsolidaciju i strukturne reforme potrebna i ulaganja. Javna ulaganja, baš kao i privatna. Sjećate li se rasprava o VFO-u? Uvjeren sam da ih predsjednik Schultz nije zaboravio. Od država smo članica na brojnim sastancima zajedno tražili da ulože veće napore u pogledu ulaganja, a najvažniji instrument s kojim u tom području raspolažemo na europskoj razini jest višegodišnji financijski okvir s oko 1 bilijunom EUR.

Dakle, razlog manjka ambicioznijih ulaganja nije nedostatak ambicioznosti ove Komisije ni ovog Parlamenta. Razlog je protivljenje pojedinih vlada. To je stvarnost. Mi se zalažemo za stabilna, ciljana ulaganja kojima se potiče rast. I ne samo u okviru VFO-a. Sjetite se primjerice prijedloga koje sam ovdje iznio u svojim govorima o stanju Unije; povećanja kapitala za EIB o kojemu je postignut konačan dogovor; projektnih obveznica koje su države članice prihvatile, ali samo u pilot-fazi; instrumenta koji smo za MSP-ove uspostavili sa zajmovima EIB-a i sredstvima iz strukturnih fondova iz vlastitog proračuna. Nažalost, samo su dvije države željele ići u tom smjeru.

Ili, primjerice, programa Jamstvo za mlade koji smo predložili, a države članice prihvatile. Međutim, uspostavu posebnog programa za poticanje zapošljavanja mladih u okviru Inicijative za zapošljavanje mladih prihvatile su samo dvije države.

Stoga, drage moje kolegice i kolege, recimo to jasno: mi smo za ulaganja. Novoj Komisiji i svojem prijatelju i kolegi Jean-Claudeu Junckeru želim sve najbolje te da za ambiciozniji program ulaganja u nadolazećim godinama dobiju podršku država članica. Vjerujem da je sada to moguće jer je o tom pitanju podignuta razina svijesti. No, ponavljam, to je dio sveobuhvatne strategije kojom se fiskalna konsolidacija kombinira sa strukturnim reformama i ulaganjima te, naravno, svim mjerama koje poduzimamo u pogledu bankarske unije i financijskog uređenja u cilju stabilnosti.

To naglašavam s ovakvim žarom jer smatram da bi sada, nakon svega što smo učinili, bilo pogrešno odustati, pokazati manje odlučnosti, skrenuti s puta strukturne reforme. Smatram da smo obavili dio posla, stabilnost je manje-više uspostavljena, ostvarujemo rast, mada sporiji od priželjkivanog, no sada nam je potrebna odlučnost da dovršimo reforme kako bismo omogućili stabilan rast. Ne mislim na rast temeljen na prekomjernom javnom ili privatnom dugu jer je takav rast umjetan, fiktivan, pa bismo, prije ili kasnije, platili ceh, već na održivi rast za koji vjerujem da je moguć nastavimo li s hrabrim reformama i čvršćim upravljanjem u Europskoj uniji.

Sada nemam dovoljno vremena posvetiti se svim drugim politikama na čijem smo razvoju radili tijekom godina. Istaknuo bih samo jednu ili dvije jer smatram da su u prijelomnom trenutku te da su iznimno važne.

Izuzetno sam ponosan na to što je moja Komisija 2007., u svojem prvom mandatu, iznijela najambiciozniji program u području zaštite klime na svijetu. Kada je riječ o klimatskim promjenama, svojim programom i dalje predvodimo ostatak svijeta.

Zapravo, uspjeli smo objediniti klimatski plan s onim u području energetske sigurnosti, a na to podsjećam zato što ćemo ovaj tjedan u Bruxellesu održati važnu raspravu na razini predsjednika država i vlada te se nadam da će Europska unija zadržati svoju vodeću ulogu, ne na način da se izoliramo od ostalih, već na način da djelujemo zajedno jer dijelimo odgovornost za svoj planet. Činjenica da je Europska unija poduzela najvažnije i najhrabrije korake u borbi protiv klimatskih promjena sasvim je sigurno jedno od najvećih ostvarenja proteklih godina.

Nadalje, smatram da možemo biti veoma ponosni na činjenicu da smo u okviru VFO-a, usprkos svim ograničenjima zbog financijske situacije, uspjeli dobiti 30 % više sredstava za istraživanje i tehnologiju u okviru programa Obzor 2020. Vjerujem da nam se sada, zahvaljujući našem programu Kreativna Europa, otvara velika mogućnost za daljnji napredak u tom području, kao i u sektoru kulture.

Činjenica je da je usprkos ekonomskoj i financijskoj krizi u pojedinim područjima bilo moguće povećati ulaganja na europskoj razini.

No isto sam tako ponosan što smo unatoč ograničenjima vlastitih proračuna uvijek mogli biti na raspolaganju u smislu razvojne pomoći i politike susjedstva.

Kad god su se u svijetu događale velike tragedije – bilo da je riječ o tsunamiju u Indoneziji, nedavnoj krizi izazvanoj ebolom, izbjegličkoj krizi u Siriji ili Darfuru – uvijek smo pružili pomoć, i to među prvima. Smatram da bismo se mi Europljani trebali ponositi što smo i dalje, zajedno s našim državama članicama, najvažniji donatori razvojne pomoći u svijetu. To u velikoj mjeri odražava naše vrijednosti i veseli me što unatoč svim krizama nismo zaboravili na svoje obveze u području razvojne suradnje.

Već sam se dotaknuo teme trgovine. Smatram da je iznimno važno zadržati ambiciozan trgovinski plan i otvorenost Europe, naravno, u pogledu slobodne i poštene trgovine. Komisija je sklopila rekordan broj sporazuma, ne samo s Južnom Korejom, Singapurom, Peruom, Ekvadorom ili Srednjom Amerikom, prvom regijom s kojom je postignut sporazum, već nedavno i s Kanadom te zapadnom, istočnom i južnom Afrikom. Spomenut ću i neke druge o kojima su pregovori trenutačno u tijeku, primjerice s Japanom, Sjedinjenim Američkim Državama te sporazum o ulaganjima s Kinom.

Dakle, mi smo najvažniji trgovinski blok na svijetu. Najveće gospodarstvo na svijetu.

Naglašavam to zato što je danas pesimizam, malodušnost u pogledu Europe, tj. ono što ja nazivam intelektualnim glamurom pesimizma veoma u modi. No vjerujem da smo ostvarili dobre rezultate te da smo zajedno, kao kolektiv, mnogo snažniji i u boljem položaju da branimo svoje interese i zaštitimo svoje vrijednosti.

Drage kolegice i kolege – tako vam se obraćam jer vjerujem da smo, unatoč tome što smo ponekad imali različita mišljenja, uvijek bili kolege u ovom velikom pothvatu europskog projekta – mislim da možemo izvući određene političke pouke.

Jedna od njih je da smo pokazali veliku otpornost. Smatram da možemo ustvrditi da su sile integracije snažnije od sila dezintegracije. U to nisam nikad sumnjao, pa ni u veoma dramatičnim trenucima, kada sam pojedinim članicama morao uputiti dramatične zahtjeve, primjerice kada sam od bogatijih država tražio da pokažu veću solidarnost, a od siromašnijih veću odgovornost.

Točno je da smo ponekad to činili na veoma diskretan način. Europska komisija vjerojatno je diskretnija od drugih. Nisam želio da Komisija bude dio kakofonije različitih glasova tijekom najtežih trenutaka krize. To je bila iznimno tržišno osjetljiva situacija. No potpuno iskreno mogu vam reći da smo u okviru raspoloživih instrumenata učinili sve što smo mogli kako bismo izbjegli fragmentaciju eura ili podjelu Europske unije. Veoma sam često morao pozvati svoje kolege u Europskom vijeću, predsjednike država i vlada, da pokažu etičku odgovornost prema Europi.

Jedna od pouka koje proizlaze iz tog iskustva jest da je, iako je u konačnici bilo moguće postići dogovor, to, istini za volju, ponekad bilo iznimno teško i zahtjevno. I vremenski dugotrajno. Također smo ustvrdili, i mislim da se oko toga svi slažemo: demokracija je sporija od tržišta.

Komisiji, a vjerujem i Parlamentu, bilo bi draže da su odluke bile hrabrije, opsežnije i brže. No nismo superdržava, već unija demokratskih država i moramo voditi računa o različitim osjetljivim pitanjima.

Na temelju svojeg desetogodišnjeg iskustva mogu zaključiti da institucije trebaju surađivati. Znam da je ponekad jednostavnije predložiti nemoguće ideje i kritizirati druge. Međutim, čvrsto sam uvjeren da moramo surađivati s drugim institucijama te da rješenje nije suprotstavljati države članice Europskoj uniji. Naprotiv, svojim državama moramo pokazati da su snažnije kao dio Europske unije; da ne slabimo njihov nacionalni identitet, već da ih molimo da dijele svoj suverenitet kako bi svoje interese mogle bolje zastupati na svjetskoj razini. U tom pogledu nemam ni truna sumnje.

To vam govorim sada, samo nekoliko dana prije svojeg odlaska s dužnosti, jer želim da iz toga izvučemo pouku kako u budućnosti ne bismo ponavljali određene pogreške. Istovremeno smatram da možemo reći da svoje ciljeve ne možemo ostvariti kroz sukobe, već suradnjom.

S obzirom na to da se sada spremam ovaj zanimljiv posao prepun izazova prepustiti svojem dobrom prijatelju Jean-Claudeu Junckeru, u vlastito ime i u ime svojih kolega u Komisiji želio bih novoj Komisiji zaželjeti sve najbolje, uz poruku da je pred njima velik izazov, ali da mogu računati i na našu potporu i, u to ne sumnjam, potporu ovog Parlamenta.

Gospodine Predsjedniče, usprkos tome što odnosi nisu uvijek bili savršeni, vjerujem da ćete se složiti da smo uspostavili plodonosan odnos između Parlamenta i Komisije.

U Parlamentu sam boravio više od 100 puta. Ni jedna Komisija nije bila toliko često zastupljena u Parlamentu kao tijekom moja dva mandata. Uspostavili smo suradnju i iznimno sam zahvalan što se ovaj Parlament, unatoč ponekad veoma strogim zahtjevima, uvijek zauzimao za metodu zajednice i pružao podršku institucijama zajednice. Vjerujem da je to veoma važno za budućnost Europe.

Drage kolegice i kolege u europskom projektu,

probleme u Europi nećemo riješiti revolucijama, a još manje kontrarevolucijama. Riješit ćemo ih kompromisom i reformama. Evolucijom i reformama. Moramo provesti reforme kako bismo se prilagodili novim izazovima, ali ne novim sukobima među institucijama i ne sukobima s našim državama članicama. Budu li se vodili idejom snažne suradnje i stavljanja zajedničkog europskog interesa iznad svega, vjerujem da će moj kolega i prijatelj Jean-Claude Juncker i njegova nova Komisija ostvariti uspjeh, naravno uz vašu potporu, koja, vjerujem, neće izostati.

Jer, Europska unija unija je vrijednosti. Posjednih sam se dana susreo s brojnim novinarima koji su me zamolili da se prisjetim najemotivnijeg trenutka, trenutka uz koji me vežu najljepše uspomene. Takvih je bilo mnogo, ali, da budem iskren, bilo je i onih teških. No jedan od najemotivnijih svakako je trenutak kada sam, zajedno s Martinom Schulzom i predsjednikom Europskog vijeća Hermanom Van Rompuyem, u ime Europske unije primio Nobelovu nagradu za mir.

To je bio snažan podsjetnik kojim nam je svjetska zajednica poručila da imamo važnu ulogu u svijetu i da je iznimno važno ono što činimo. Podsjetnik da su vrijednosti na kojima se temelji naša Unija, a to je mir, i dan danas u našoj srži te da se za njih moramo boriti.

Smatram da je to trenutak koji bih želio podijeliti sa svima koji su u različitim institucijama, uključujući ovaj Parlament, radili na stvaranju ujedinjene, otvorene i snažnije Europe. Napuštajući ovu dužnost, zajedno sa svim svojim kolegama u Komisiji, mogu vam reći da nismo postigli sve što smo mogli postići, odnosno sve što smo željeli ostvariti, ali smatram da smo radili savjesno, stavljajući opće interese Europske unije iznad posebnih interesa. I vjerujem da su sada stvoreni uvjeti za nastavak rada na ujedinjenoj, otvorenoj i snažnoj Europi.

Hvala vam na pozornosti.

Auf wiedersehen, goodbye, au revoir, adeus.

Muito obrigado, thank you very much.

Nakon izjava članova parlamenta predsjednik Barroso dodao je sljedeće završne napomene:

Poštovani predsjedniče,

želio bih odgovoriti na nekoliko pitanja koja su otvorili moji prethodni govornici. Ponajprije, vjerujem da je to što kritike dolaze iz dvaju krajnjih krila dvorane, vrlo često s istim tonom kategoričnog nijekanja poteškoća i izuzetnih izazova s kojima smo se morali boriti, a bez ikakva suvislog odgovora, dokaz da je Komisija kojom sam imao čast predsjedati na pravom putu.

Činjenica je da smo doživjeli možda najveću gospodarsku i financijsku krizu barem od početka europske integracije i činjenica je da tu krizu nije stvorila Europska unija, niti ju je stvorila Europa. To je ono što određeni suverenisti, kako sami sebe zovu, ne razumiju ili ne žele razumjeti. Prezaduženost privatnog sektora i nepostojanje odgovornosti u financijskom sektoru nije stvorila Europa, naprotiv. Sve se to dogodilo pod nacionalnim nadzorom ili uz njegovo nepostojanje. Europa je odgovor. Sad imamo jedan od najambicioznijih, ako ne i najambiciozniji sustav regulacije i nadzora u svijetu. Stoga je izjava da je u Europi gore zbog Europske unije laž. To pokazuje potpun nedostatak poštovanja i nedostatak intelektualne discipline. Nije Europa ta koja je stvorila financijsku krizu. Kriza je započela u Sjedinjenim Državama. Dakako, u Europi su postojale slabosti, ali Europska unija na to je odgovorila. Europska unija nije bila uzrok krize i vjerujem da svi koji dijele europski ideal, ljevica, desnica ili centar, moraju imati hrabrosti to reći jer ćemo u protivnom ojačati upravo populizam ekstremne ljevice i ekstremne desnice.

Pozorno sam slušao neke među vama koji su rekli da je populizam danas jači i da je to odgovornost Europske unije. Dragi moji prijatelji, to nije istina. Populizam i ksenofobija posve jasno postoje izvan Europske unije. Pogledajte što se dogodilo u Švicarskoj na štetu imigranata. Pogledajte što se dogodilo u Norveškoj, gdje je jedan terorist poubijao bezbrojnu mladež jer je protiv multikulturne Europe. Pogledajte pokret „Tea party” u Sjedinjenim Američkim Državama. Je li Europa kriva za pokret „Tea party” u Sjedinjenim Američkim Državama?

Danas u svijetu nalazimo agresivan populizam, poduprt ponekad ljevičarskim, a ponekad desničarskim argumentima koje je ponekad teško razlikovati. Stoga izjava da je to posljedica Europske unije pokazuje nedostatak intelektualne discipline i političke iskrenosti. Ono što kao Europljani moramo učiniti jest pokazati upravo činjenicu da nije Europa ta koja je stvorila krizu, niti javni dug država članica. Europa nije mogla mnogo učiniti kada je država članica primjerice krivotvorila svoje financijske izvještaje. S tim se Europa trebala boriti. U okviru prve inicijative druge Komisije pod mojim vodstvom zatražili smo od država članica veće ovlasti nadzora nacionalnih statističkih podataka jer je prvoj Komisiji kojom sam predsjedao to bilo odbijeno. Taj zahtjev nije odbila Grčka. Odbile su ga velike države članice koje nisu htjele dati Europskoj uniji više odgovornosti. Stoga, ako doista želimo raspravu, budimo precizni i disciplinirani u pogledu intelektualne iskrenosti i političke dosljednosti.

Stoga vam, dragi prijatelji, s dubokim uvjerenjem želim reći da je ekipa koju sam imao čast voditi radila vrlo predano i dosljedno s europskim interesom uvijek na prvome mjestu. Kao političkoj skupštini različitih političkih snaga kojoj je uvijek na prvom mjestu ideja općeg europskog dobra želim vam reći da u mojoj Komisiji kolege nisu pripadali EPP-u, socijalistima, liberalima, već su bili ljudi koji rade za Europu. Ponosan sam na to što pripadam Europskoj pučkoj stranci, ali u mojoj je funkciji predsjednika Komisije moja stranka Europa. To je poruka koju želim podijeliti s vama, osobito s jakim proeuropskim snagama lijevog i desnog centra. Naravno da je potrebno izraziti međusobne razlike, no te razlike ne smiju oslabiti proeuropske snage. Ne smijemo više olakšavati posao ekstremnoj desnici ili ekstremnoj ljevici. Proeuropske snage moraju se ujediniti i hrabro braniti Europu ne samo ovdje u Strasbourgu već i u prijestolnicama. Potrebna nam je ta velika koalicija za Europu jer vjerujem da imamo dovoljno energije za pobjede u sadašnjim i budućim bitkama.

Zahvaljujem vam na pozornosti.


Side Bar