Navigation path

Left navigation

Additional tools

Europska komisija podupire slobodno kretanje osoba

European Commission - MEMO/13/1041   25/11/2013

Other available languages: EN FR DE DA ES NL IT SV PT FI EL CS ET HU LT LV MT PL SK SL BG RO

Europska komisija

OBAVIJEST

Bruxelles, 25. studenoga 2013.

Europska komisija podupire slobodno kretanje osoba

(vidi također IP/13/1151)

S više od 14 milijuna građana Unije koji borave u drugoj državi članici na stabilnoj osnovi, pravo slobodnog kretanja – odnosno mogućnost života, rada i studiranja bilo gdje u Uniji – posebno je omiljeno među Europljanima. Građani Unije najčešće koriste pravo slobodnog kretanja iz poslovnih razloga, dok su na drugom mjestu obiteljski razlozi. Više od tri četvrtine (78 %) svih građana Unije koji su 2012. boravili u drugoj državi članici EU-a („mobilni građani Unije”) pripadalo je radno sposobnoj populaciji (15 – 64 godine), dok je taj postotak među domaćim stanovništvom iznosio oko 66 %. Stopa zaposlenosti među mobilnim građanima Unije (67,7 %) bila je viša nego među domaćim stanovništvom (64,6 %).

Mobilni građani Unije koji nisu u radnom odnosu (studenti, umirovljenici, tražitelji zaposlenja i neaktivni članovi obitelji) čine tek ograničeni dio ukupnog broja mobilnih građana Unije. Osim toga, 64 % njih prethodno je bilo zaposleno u trenutačnoj zemlji boravišta, a 79 % ih živi u kućanstvu u kojem je najmanje jedan član u radnom odnosu. Ukupna stopa neaktivnosti među mobilnim građanima unutar EU-a pala je između 2005. i 2012. s 34,1 % na 30,7 %.

Slobodno kretanje građana, koje je ugrađeno u Ugovore EU-a, sastavni je element jedinstvenog tržišta i središnji element njegova uspjeha: ono potiče gospodarski razvoj omogućujući ljudima da putuju i kupuju preko granice. Isto tako, od slobodnog kretanja radnika nemaju koristi samo ti radnici, već i gospodarstva država članica, jer ono omogućuje učinkovito spajanje vještina i slobodnih radnih mjesta na tržištu rada EU-a. Unatoč gospodarskoj krizi, danas je oko 2 milijuna radnih mjesta u Europskoj uniji slobodno.

Komunikacijom o slobodnom kretanju koju je Europska komisija donijela danas naglašava se zajednička odgovornost država članica i institucija EU-a u pogledu zaštite prava građana Unije na život i rad u drugim državama članicama te se daje pregled konkretnih mjera kojima se mogu poduprijeti napori koje države članice poduzimaju u tom pogledu i koje im mogu pomoći da iskoriste njegove pozitivne učinke. Komunikacijom se razjašnjavaju prava građana Unije na slobodno kretanje i pristup socijalnim naknadama te se odgovara na pitanja pojedinih država članica koje su izrazile zabrinutost zbog izazova mobilnosti za tijela lokalne vlasti.

1. Pravni okvir o slobodnom kretanju

Što je slobodno kretanje radnika?

Radnici u EU-u uživaju slobodu rada u drugoj državi članici od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća: to je pravo ugrađeno u Ugovore EU-a još na početku europskog projekta 1957. godine. To je pravo sada utvrđeno člankom 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Tim je pravom obuhvaćeno i pravo osoba da ne budu diskriminirane na temelju državljanstva u odnosu na zaposlenje, plaću i ostale radne uvjete.

Uredbom (EU) br. 492/2011 utvrđena su prava radnika na slobodno kretanje te definirana područja u kojima je zabranjena diskriminacija na temelju državljanstva, a posebno u odnosu na pristup zaposlenju, radne uvjete, socijalne i porezne povlastice, pristup osposobljavanju, članstvo u sindikatima, stanovanje i pristup obrazovanju za djecu.

Rješavanje problema diskriminacije radnika iz drugih država članica i jačanje svijesti o pravu državljana EU-a na rad u drugim državama EU-a glavni su ciljevi prijedloga Direktive za olakšavanje slobodnog kretanja radnika što ga je Komisija predložila krajem travnja 2013. (vidi IP/13/372, MEMO/13/384 i SPEECH/13/373).

Od mobilnosti radne snage u EU-u nemaju koristi samo radnici koje odlaze na rad u drugu državu članicu, već i gospodarstva država članica. Države članice domaćini od toga imaju koristi zbog toga što se time poduzećima omogućuje popunjavanje slobodnih radnih mjesta koja bi inače ostala nepopunjena te proizvodnja proizvoda i pružanje usluga koje inače ne bi mogli proizvesti ili pružiti. Koristi imaju i matične države građana jer se osobama koje bi inače imale ograničene mogućnosti zaposlenja omogućuje da pronađu zaposlenje i osiguraju financijsku potporu za svoje obitelji u domovini te steknu vještine i iskustvo koje inače ne bi mogli steći. To im iskustvo pomaže nakon povratka u njihovu matičnu državu.

Što je slobodno kretanje građana?

Prije dvadeset godina Ugovorom iz Maastrichta pravo na slobodno kretanje priznato je svim građanima Unije kao jedna od temeljnih sloboda u okviru prava EU-a, bez obzira na to jesu li gospodarski aktivni ili ne (članak 21. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). Ono je srž građanstva Unije.

Posebna pravila i uvjeti koji se odnose na slobodno kretanje i boravište utvrđeni su Direktivom o kojoj su se države članice usuglasile 2004. (Direktiva 2004/38/EZ).

Sloboda kretanja posebno je omiljeno pravo građanstva EU-a: 56 % građana Unije smatra slobodno kretanje najpozitivnijim dostignućem Europske unije. Danas sve više Europljana koristi to pravo i živi u drugoj državi članici: krajem 2012. 14,1 milijun građana živjelo je u drugoj državi članici jednu godinu ili dulje. Istraživanja Eurobarometra pokazala su da više od dvije trećine Europljana smatra da slobodno kretanje osoba unutar EU-a donosi gospodarsku korist njihovoj zemlji (67 %).

Tko može imati koristi od slobodnog kretanja?

Prva tri mjeseca: Svaki građanin Unije ima pravo boraviti na državnom području druge države članice do tri mjeseca bez ikakvih uvjeta i formalnosti.

Nakon prva tri mjeseca: Pravo građana Unije na boravak u drugoj državi članici dulje od tri mjeseca podložno je određenim uvjetima, ovisno o njihovu statusu u državi članici domaćinu:

Radnici i samozaposlene osobe i njihovi izravni članovi obitelji imaju pravo boravišta bez ikakvih uvjeta.

Tražitelji zaposlenja imaju pravo boravišta bez ikakvih uvjeta u razdoblju od šest mjeseci, a i dulje ako nastave tražiti zaposlenje u državi članici domaćinu i imaju „stvarne izglede” dobiti posao. Tražitelji zaposlenja mogu prenijeti naknade za nezaposlenost iz svoje matične države članice najmanje tri mjeseca dok traže posao u drugoj državi članici, ako su se prvotno registrirali kao nezaposleni u matičnoj državi članici.

Studenti i druge osobe koje nisu gospodarski aktivne (npr. nezaposleni, umirovljenici itd.) imaju pravo boraviti dulje od tri mjeseca ako imaju dostatna financijska sredstva za sebe i svoju obitelj, kako ne bi postali teret sustavu socijalne pomoći u državi članici domaćinu, te zdravstveno osiguranje.

Nakon pet godina: Nakon pet godina neprekinutog zakonitog boravišta građani Unije i njihovi članovi obitelji dobivaju pravo boravišta na stalnoj osnovi u državi članici domaćinu. Kada to pravo steknu, ono više ne podliježe uvjetima koji su se primjenjivali prethodnih pet godina.

2. Socijalna pomoć i naknade

Tko ima pravo na socijalnu pomoć?

Socijalna pomoć je „naknada za osnovna sredstva za život” koja se uobičajeno sastoji od naknada isplaćenih za pokrivanje minimalnih troškova za život ili pomoći isplaćene za posebne životne okolnosti.

Građani Unije koji zakonito borave u drugoj državi članici moraju se tretirati jednako kao državljani te države. Zahvaljujući načelu jednakog postupanja, oni općenito imaju pravo na naknade te na socijalne i porezne povlastice, uključujući socijalnu pomoć, prema jednakim uvjetima kao državljani države članice domaćina.

Međutim, zakonodavstvom EU-a predviđene su zaštitne mjere u pogledu pristupa socijalnoj pomoći za mobilne građane Unije koji nisu gospodarski aktivni kako bi se država članica domaćin zaštitila od neprimjerenog financijskog tereta.

Prva tri mjeseca: Država članica domaćin nije zakonodavstvom EU-a obvezna dati socijalnu pomoć građanima Unije koji nisu gospodarski aktivni tijekom prva tri mjeseca boravka.

Između tri mjeseca i pet godina: Vjerojatnost da će građani Unije koji nisu gospodarski aktivni imati pravo na socijalnu pomoć vrlo je mala jer bi za stjecanje prava boravišta morali nacionalnim tijelima vlasti dokazati da imaju dostatna sredstva (vidi prethodni tekst).

Ako podnesu zahtjev za socijalnu pomoć, primjerice zato što im se ekonomsko stanje znatno pogoršalo, njihov se zahtjev procjenjuje u odnosu na pravo jednakog postupanja. Međutim, i u tom su slučaju zakonodavstvom EU-a predviđene zaštitne mjere.

Kao prvo, u takvim slučajevima zahtjev za socijalnu pomoć može izazvati opravdanu sumnju nacionalnih tijela da je osoba postala neprimjeren teret sustavu socijalne pomoći.

Osim toga, država članica može odobriti socijalnu pomoć ili posebna nedoprinosna davanja (tj. davanja koja istodobno sadržavaju elemente socijalne sigurnosti i socijalne pomoći i koja su obuhvaćena Uredbom 883/2004) pod uvjetom da građanin ispunjuje uvjete za stjecanje prava zakonitog boravišta u trajanju duljem od tri mjeseca. Međutim, država članica ne može ta davanja automatski uskratiti neaktivnim građanima Unije niti se može automatski smatrati da takvi građani nemaju dostatna sredstva, a time ni pravo na boravište.

Stoga bi nacionalna tijela trebala ocijeniti pojedinačni slučaj uzimajući u obzir niz čimbenika (iznos, trajanje, privremenost teškoća, ukupno opterećenje nacionalnog sustava socijalne pomoći).

Ako na osnovi individualne ocjene nadležna tijela zaključe da su dotične osobe postale neprimjeren teret, mogu ukinuti njihovo pravo na boravište.

Nakon pet godina: Građani Unije koji su stekli pravo stalnog boravišta imaju pravo na socijalnu pomoć prema istim uvjetima kao i državljani države članice domaćina. U okviru zakonodavstva EU-a nisu dopuštena nikakva odstupanja.

Tko ima pravo na naknade iz sustava socijalne sigurnosti?

Uobičajene naknade iz sustava socijalne sigurnosti obuhvaćaju starosnu mirovinu, mirovinu nadživjelog člana obitelji, naknade za invalidnost, naknade za slučaj bolesti, potporu nakon rođenja djeteta, naknade za slučaj nezaposlenosti, obiteljske naknade ili zdravstvenu zaštitu.

Države članice utvrđuju vlastita pravila o socijalnoj sigurnosti u skladu s vlastitim okolnostima. EU koordinira pravila o socijalnoj sigurnosti (Uredba (EZ) No 883/2004 i Uredba (EZ) br. 987/2009) samo u mjeri potrebnoj kako bi se osiguralo da građani Unije ne izgube svoja prava iz sustava socijalne sigurnosti pri preseljenju iz jedne države članice u drugu.

To znači da zakoni države domaćina utvrđuju koje se naknade osiguravaju, pod kojim se uvjetima isplaćuju (npr. uzimanje u obzir razdoblja zaposlenja), koliko dugo i koji iznosi se isplaćuju. Pravo na naknadu stoga se razlikuje u raznim državama članicama EU-a.

(Uredbom 883/2004/EZ) osigurava se samo da je mobilnim građanima Unije osigurana socijalna sigurnost nakon što se presele, uglavnom odlučivanjem o tome koja je od odgovarajućih država članica odgovorna za socijalnu sigurnost.

Zaposlene ili samozaposlene radnike i njihove uzdržavane članove obitelji sustav socijalne sigurnosti zemlje domaćina štiti prema jednakim uvjetima kao i državljane te zemlje zato što putem doprinosa i poreza pridonose javnim fondovima iz kojih se financiraju naknade kao i drugi radnici koji su državljani te zemlje.

Na mobilne građane Unije koji ne rade u državi članici domaćinu ne može se primijeniti pravilo države zaposlenja jer po definiciji ne postoji država u kojoj te osobe rade. U skladu sa zakonodavstvom EU-a o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, država članica boravišta postaje nadležna tek nakon što ti građani polože strogi test o uobičajenom boravištu, dokazujući da imaju stvarnu vezu s dotičnom državom članicom. Strogim kriterijima tog testa osigurava se da građani koji ne rade imaju pristup sustavu socijalne sigurnosti u drugoj državi članici samo nakon što su stvarno preselili svoje središte interesa u tu državu (npr. tamo im je obitelj).

3. Utjecaj mobilnih građana Unije na nacionalne sustave socijalne sigurnosti

U skladu s podacima država članica i istraživanjem koje je nedavno objavila Europska komisija, u većini država članica građani Unije iz drugih država članica ne koriste naknade iz sustava socijalne skrbi ništa više od državljana zemlje domaćina. U većini zemalja uključenih u istraživanje mobilni građani Unije češće koriste stambene i obiteljske olakšice.

U pogledu novčanih naknada koje se financiraju iz općih poreznih davanja, a ne iz doprinosa koje uplaćuje pojedinac, kao što su socijalne mirovine, doplatci za invalidnost i doplatci za tražitelje zaposlenja (takozvana posebna nedoprinosna novčana davanja (SNCB)), istraživanje je pokazalo da su među primateljima navedenih naknada mobilni građani Unije koji nisu gospodarski aktivni zastupljeni u vrlo malom postotku te da je učinak tih zahtjeva na nacionalni proračun za socijalnu skrb gotovo zanemariv. U šest zemalja uključenih u istraživanje (Austrija, Bugarska, Estonija, Grčka, Malta i Portugal) mobilni radnici Unije čine manje od 1 % ukupnog broja korisnika tih naknada (od državljana EU-a), dok u pet drugih zemalja u kojima se provodilo istraživanje čine između 1 % i 5 % ukupnog broja primatelja tih naknada (Njemačka, Finska, Francuska, Nizozemska i Švedska).

Istraživanje je pokazalo i da:

velika većina državljana Unije odlazi u drugu državu članicu radi zaposlenja

stope radne aktivnosti tih mobilnih građana Unije povećale su se u posljednjih sedam godina

u prosjeku je među mobilnim građanima Unije veći broj onih koji su u radnom odnosu nego među državljanima zemlje domaćina (dijelom stoga što je među mobilnim građanima Unije veći postotak onih koji pripadaju dobnoj skupini između 15 i 64 godina nego među državljanima zemlje domaćina)

mobilni građani Unije koji nisu gospodarski aktivni čine vrlo mali postotak ukupnog broja stanovnika u svakoj državi članici te između 0,7 % i 1,0 % ukupnog stanovništva EU-a

u prosjeku izdaci povezani sa zdravstvenom zaštitom koja se pruža mobilnim građanima Unije koji nisu gospodarski aktivni vrlo su mali u odnosu na veličinu ukupnih izdataka za zdravstvo (u prosjeku 0,2 %) ili veličinu gospodarstva zemalja domaćina (u prosjeku 0,01 % BDP-a)

  • mobilni građani Unije čine vrlo mali postotak primatelja posebnih nedoprinosnih davanja, a to su davanja koja istodobno imaju obilježja socijalne sigurnosti i socijalne pomoći: manje od 1 % svih korisnika (koji su građani Unije) u šest država (Austrija, Bugarska, Estonija, Grčka, Malta i Portugal), između 1 % i 5 % u pet drugih država (Njemačka, Finska, Francuska, Nizozemska i Švedska) te više od 5 % u Belgiji i Irskoj (s time da su podaci za Irsku procjena na temelju podnesenih zahtjeva)

  • nema statističkog odnosa između velikodušnosti sustava socijalne skrbi i dotoka mobilnih građana Unije.

  • Glavna su obilježja mobilnih građana Unije koji nisu u radnom odnosu sljedeća:

  • 64 % ih je prethodno bilo zaposleno u trenutačnoj zemlji boravišta

  • 71 % su umirovljenici, studenti i tražitelji zaposlenja

79 % ih živi u kućanstvu u kojem je najmanje jedan član u radnom odnosu.

Rezultati posljednjeg istraživanja nadopunjuju one drugih istraživanja koja dosljedno pokazuju da radnici iz drugih država članica doprinose javnim financijama zemlje domaćina. Radnici iz drugih država članica obično uplaćuju više u proračune zemlje domaćina za poreze i socijalno osiguranje nego što primaju u naknadama jer su uglavnom mlađi i gospodarski aktivniji od radne snage zemalja domaćina. Ta istraživanja obuhvaćaju International Migration Outlook 2013 OECD-a, istraživanje Centra za istraživanje i analizu migracija o ocjeni fiskalnih troškova i naknada za migrante iz država A8 u Ujedinjenu Kraljevinu i nedavno istraživanje Centra za europsku reformu.

4. Kako se boriti protiv moguće zlouporabe?

Koja sredstva u okviru zakonodavstva EU-a mogu pomoći državama članicama u izbjegavanju zlouporaba?

Zakonodavstvom EU-a obuhvaćene su jake zaštitne mjere za sprečavanje zlouporabe prava na slobodno kretanje.

Pravila EU-a o slobodnom kretanju građana državama članicama omogućuju poduzimanje učinkovitih i neophodnih mjera u borbi protiv zlouporaba (npr. fiktivni brak) i prijevara (npr. krivotvorenje dokumenata) te drugih oblika ponašanja i obmana usmjerenih isključivo na stjecanje prava slobodnog kretanja odbijanjem ili ukidanjem prava danih Direktivom 2004/38 (članak 35.). Te mjere moraju biti proporcionalne i podliježu postupovnim jamstvima utvrđenima Direktivom.

Nadležna nacionalna tijela mogu ispitati pojedinačne slučajeve ako utemeljeno sumnjaju na zlouporabu, a ako zaključe da slučaj zlouporabe postoji, uskratiti pravo boravišta dotičnoj osobi i protjerati ju sa svojeg državnog područja.

Uz to, nakon ocjene relevantnih okolnosti i ovisno o ozbiljnosti prekršaja (npr. krivotvorenje dokumenta, fiktivni brak koji uključuje organizirani kriminal), nacionalna tijela mogu zaključiti i da ta osoba predstavlja stvarnu, stalnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju javnom poretku i na temelju toga uz protjerivanje izdati odluku o zabrani, tako zabranjujući ponovni ulazak toj osobi na njihovo državno područje na određeno vrijeme.

Odgovor Komisije na dvojbe država članica

Komisija predstavlja pet konkretnih mjera za čiji je uspjeh potrebna suradnja država članica. To su konkretni primjeri kako EU može pomoći nacionalnim i lokalnim tijelima da ostvare najveće moguće koristi od slobodnog kretanja građana Unije, suzbiju zlouporabe i prijevare, riješe izazove socijalnog uključivanja i upotrijebe raspoloživa financijska sredstva tamo gdje su potrebna.

  • Suzbijanje fiktivnih brakova: Komisija će nacionalnim nadležnim tijelima pomoći u provedbi pravila EU-a koja im omogućuju suzbijanje potencijalnih zlouporaba prava na slobodno kretanje izradom priručnika o fiktivnim brakovima.

  • Primjena pravila o koordinaciji socijalne sigurnosti: Komisija usko surađuje s državama članicama kako bi se „test uobičajenog boravišta” koji se koristi u propisima EU-a o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (Uredba 883/2004/EZ) razjasnio u okviru praktičnih smjernica koje će biti dovršene do kraja 2013. Strogim kriterijima tog testa osigurava se da građani koji ne rade imaju pristup sustavu socijalne sigurnosti u drugoj državi članici samo nakon što su stvarno preselili svoje središte interesa u tu državu (npr. tamo im je obitelj).

  • Rješavanje izazova socijalne sigurnosti: Pomoć državama članicama da nastave koristiti Europski socijalni fond za rješavanje pitanja socijalnog uključivanja: u programskom razdoblju 2014. – 2020. najmanje 20 % sredstava iz ESF-a u svakoj državi članici mora se potrošiti na promicanje socijalnog uključivanja i suzbijanje siromaštva i svih oblika diskriminacije (u odnosu na trenutačnih 17 %). Osim toga, iz ESF-a moći će se financirati izgradnja kapaciteta svih dionika na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Matične države članice i odredišne države članice mobilnih građana Unije dobit će političke smjernice za izradu programa socijalnog uključivanja uz potporu ESF-a. Komisija će nastaviti ulagati napore u cilju izgradnje kapaciteta tijela lokalne vlasti za učinkovito korištenje europskih strukturnih i investicijskih fondova.

  • Promicanje razmjene najbolje prakse među tijelima lokalne vlasti: Komisija će tijelima lokalne vlasti pomoći u razmjeni najboljih praksi razvijenih diljem Europe radi provedbe pravila o slobodnom kretanju i rješavanja izazova socijalnog uključivanja. Komisija će do kraja 2013. izraditi studiju kojom će ocijeniti utjecaj slobodnog kretanja u šest većih gradova. U veljači 2014. pozvat će gradonačelnike tih gradova kako bi razgovarali o izazovima i razmijenili najbolje prakse.

  • Osiguravanje primjene pravila o slobodnom kretanju u praksi: Komisija će uspostaviti mrežni modul osposobljavanja kako bi zaposlenicima tijela lokalne vlasti pomogla da u potpunosti razumiju i bolje primjenjuju prava slobodnog kretanja u EU-u. Komisija je predložila da se u svim državama članicama uspostave službe za pravno savjetovanje i informiranje mobilnih radnika Unije (vidi IP/13/372), a dat će i prijedloge za modernizaciju Europske mreže službi za zapošljavanje EURES, jačanje uloge i utjecaja službi za zapošljavanje na nacionalnoj razini i bolju koordinaciju mobilnosti radne snage u EU-u te za unapređenje EURES-a u pravi europski alat za posredovanje radnih mjesta i zapošljavanje. Danas 47 % građana Unije smatra da problemi s kojima se suočavaju pri preseljenju u drugu državu članicu proizlaze iz toga što službenici lokalnih uprava nisu dovoljno upoznati s pravima građana Unije povezanima sa slobodom kretanja.

Dodatne informacije

Istraživanje Europske komisije o utjecaju mobilnih građana Unije koji nisu gospodarski aktivni na socijalnu sigurnost:

http://ec.europa.eu/social/main.jsp?langId=en&catId=89&newsId=1980&furtherNews=yes

Europska komisija – sloboda kretanja u Europskoj uniji

http://ec.europa.eu/justice/citizen/move-live/index_en.htm

Informacije o koordinaciji socijalne sigurnosti:

http://ec.europa.eu/social/main.jsp?langId=en&catId=849

Internetska stranica Viviane Reding, potpredsjednice Europske komisije i povjerenice EU-a za pravosuđe:

http://ec.europa.eu/reding

Internetska stranica Lászla Andora, povjerenika za zapošljavanje, socijalna pitanja i uključivanje:

http://ec.europa.eu/andor

Pratite potpredsjednicu Reding na Twitteru: @VivianeRedingEU

Pratite povjerenika Andora na Twitteru: @LaszloAndorEU

Prilog

Prilog 1.: Pravo slobodnog kretanja posebno je omiljeno pravo

Izvor: Standard Eurobarometer 79, proljeće 2013.

Prilog 2.: Javna percepcija slobode kretanja

Izvor: Flash Eurobarometer 365 o građanstvu Europske unije, str. 44.

Prilog 3.: Koliki je broj mobilnih građana Unije?

Godišnja stopa prekogranične mobilnosti u EU-u usporedbi s SAD-om i Australijom

Izvor: Ekonomsko istraživanje OECD-a o EU-u – 2012.

Prilog 4.: Mobilni građani Unije u većem su postotku gospodarski aktivni nego vlastiti državljani država članica

Grafikon je složen prema broju radno sposobnih (15 – 64) mobilnih građana Unije koji borave u zemlji.

Izvor: Eurostat, Anketa o radnoj snazi EU-a (tablica lfsa_argan). Napomena: na grafikonu su prikazane samo glavne odredišne zemlje građana Unije. U 2012. na tih 17 država članica otpadalo je 99 % mobilnih građana Unije.


Side Bar

My account

Manage your searches and email notifications


Help us improve our website